Ostani doma
Potraga

ZA I PROTIV EUTANAZIJE

Sve više zemalja odobrava pravo na eutanaziju: Potraga otkriva kakve su šanse da se i u Hrvatskoj omogući pravo na izbor

Mnogi dok im smrt nije blizu misle da bi si lako mogli presuditi, ali kad se to već događa – rijetko tko to uistinu i poželi

Jesu li bolest i loša kvaliteta života dovoljni za tako drastičan čin? Tko može odlučiti kad želi prekinuti život? Tko je osoba koja bi čin prekida života trebala izvršiti? Unatoč svemu, u posljednjih mjesec dana jedna je zemlja legalizirala, a druga u parlamentu usvojila zakon o eutanaziji i ljudima su dale pravo na izbor ako žele umrijeti i riješiti se patnje.

Što si bliže smrti, to te manje strah. Takav smo zaključak stekli razgovarajući o toj, inače nelagodnoj, temi s veselom ekipom iz jednog zagrebačkog doma umirovljenika. Vodili su različite živote, proživjeli i preživjeli svašta, mišljenja su im čvrsta i definirana. Čak i kad pričaju o eutanaziji. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

"Zaspao mi je na rukama, to je, evo, jedna lijepa priča iako jako tužna", kaže umirovljenica Božica Pintar Pećar o svom suprugu. 

Bio joj je drugi suprug, ali, kaže, to je bila ljubav života. I upravo je zbog njega, i muke koju su prošli, danas sigurna u svoj stav. 

"O eutanaziji, to sam 100 posto za to, ali uz papire napraviti, financije srediti da nema sukoba preko djece", kaže Božica. 

Posljednje četiri godine Mirkova života bile su, kaže, patnja za sve. 

"Došli smo čak do hranjenja ono kad se melje kad se sa žličicom daje, pa budeš jeo ne budeš jeo. Jednu noć mi je nestao, ključevi su bili u vratima ja ga nađem u pidžami kraj auta i pitam ga što radiš tu. On kaže idemo na koncert. Gotovo", priča Božica. 

U lucidnim fazama znao joj je govoriti da bi se najradije ubio. 

"Bojala sam se da ne bi samoubojstvo napravio i takve stvari. To je to jedna tema, palo je i meni na pamet ubojstvo iz sućuti i to da ga prestanem mučiti. Njega, sebe, pa najprije njega u biti pa onda ja sebe", kaže Božica. 

Nije zbog djece i unuka. Ali zato bi sebi rado priuštila dostojanstvenu smrt, ako za to bude potrebe. 

Domaćica Marija Pintarić ima malo drugačiji stav:

"Da trpim teške muke, dok sam pri svijesti, dok ja odlučujem, ne bih pristala na to ne, ne bih nikada."

I Božica i Marija kažu da su vjernice, ali stavovi su im drukčiji. 

"Ja vjerujem u Boga, vjerujem da mi je on dao život i vjerujem da će kad dođe taj čas da će mi on i oduzeti život. I nisam za eutanaziju nikako nisam za to", priča Marija. 

Njezin je stav onaj iza kojeg stoji i Katolička crkva. 

"Ja imam nadu da ću se sresti s mojima, ako budem kako treba, vjerna Bogu, da ću se sresti na nebu u drugom životu. U to vjerujem. A da pristanem na tako nešto - to je isključeno. Nema kod kršćana pravih - to je ubojstvo", kaže Marija. 

Međutim Marica Munđar koje je umirovljena medicinska sestra ima drugačije mišljenje: 

"Tak veliki vjernik nisam da bum čekala da me dragi Bog pozove."

Rado bi Marica to odlučila sama, ako bude u takvom stanju da više ne ide. 

"Pa gledajte, ja sam radila u zdravstvu i bila sam s takvim temama često konfrontirana. Recimo, ja osobno nemam apsolutno ništa protiv toga. Ako nema mi pomoći u svakom slučaju sam za to nego da mučim sebe i nekoga drugoga mjesecima", priča Marica. 

Vezana vijest

Potraga

'Ja to gledam na dva načina'

"Ja to gledam na dva načina - jedno je eutanazija kao generalno da akademski raspravljamo ona ima svoj smisao i za i protiv i tako dalje. Međutim, kad se to odnosi na moju užu obitelj onda kod mene nema dileme, ja to ne bih dozvolio", kaže umirovljeni sveučilišni profesor Ivo Karabajić

Kaže ovaj umirovljeni sveučilišni profesor – teško bi mu bilo uspavati i psa, a kamoli suprugu s kojom je već 61 godinu u braku. Nakon što se razboljela, zajedno su se smjestili u dom. 

Ivo kaže kako ne bi pristao na eutanaziju svoje supruge čak i kada bi ona to htjela, ali kad je on u pitanju, odgovara: "E to mi je teško reći. Vjerojatno bih onda bio više sklon tome da jer bilo bi mi vjerojatno svega dosta i onda daj me pusti na miru i tako dalje."

Umirovljena turistička djelatnica Dolores Đukarić je rano završila u domu, sa svoje 63 godine nakon teškog moždanog udara. 

"Moje mišljenje je da ja prihvaćam eutanaziju kao izlaz iz jedne situacije jer bi htjela živjeti do tada dok je moj život kvalitetan", kaže Dolores. 

Stav oko eutanazije stvorila je upravo u domu, družeći se s gospođom koja je nedavno preminula u 104. godini života.

"Svaku noć je zapravo molila da ju Bog uzme sebi. Eto pred par mjeseci sa 103 godine se to tek desilo još sam jako pod tim utiscima što je ona proživljavala", priča Dolores. 

A to za sebe ne želi. 

"Znam da je to možda malo sebično jer postoji tu obitelj kojoj to nije u interesu. Oni bi naravno da čovjek, ali ako čovjek ima takvu dijagnozu da ne može više ozdraviti, da nema nikakvog lijeka trenutačno za oporavak i da živiš kao biljka - toga se jako, jako bojim", kaže Dolores. 

Vezana vijest

Potraga

Legalizacija na Novom Zelandu

"Od oko 200 pratitelja naše Facebook stranice koja se zove pokret protiv siromaštva starijih osoba velika većina oko 65 posto je izrazila da kažemo interes da se to na neki način regulira u Hrvatskoj", kaže predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović

Povod anketi bila je nedavna legalizacija eutanazija na Novom Zelandu, kao i odluka portugalskog parlamenta koji je, po drugi put ove godine izglasao legalizaciju. Stupi li zakon na snagu, Portugal će se pridružiti Novom Zelandu, Španjolskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu i Kanadi u kojima je eutanazija dopuštena. 

"Vrijeme je da i Hrvatska bude zašto ne među prvim post socijalističkim zemljama koje bi s obzirom na visoku stopu starog stanovništva koja je prešla 21% udjela starijeg od 60 godina otvori to pitanje", kaže Jasna. 

A upravo među tom populacijom, starijom od 60, događa se najviše samoubojstava. Jasna smatra da bi im se mogao ponuditi i drugi izbor. 

"Mi držimo da treba u Hrvatskoj pokušati otvoriti to kao jednu javnu raspravu jer populacija bitno stari. Zdravstveni sustav nije u stanju pratiti sve boleštine starenja i to na adekvatan način, tako da se patnja pojačava pred umiranje umjesto da jamčimo dostojanstvenu smrt, dostojanstveno umiranje", objašnjava Jasna. 

Sve više zemalja traži isto. Škotska već raspravlja o zakonu o potpomognutom samoubojstvu, modelu kakav ima i Švicarska, te 11 američkih država. Razlikuje se od eutanazije, ali onima koji žele otići na takav način, to omogućuje u kontroliranim uvjetima uz pomoć liječnika. Prije mjesec dana i peta australska država, Queensland, dopustila je dobrovoljnu eutanaziju. Kolumbija je ljetos proširila svoj zakon i dozvolila eutanaziju i u slučajevima neterminalnih bolesti. 

"Moj život je bijedan posljednjih nekoliko godina. I jako sam sretan što ću ga okončati", rekao je David Goodall, australski znanstvenik. 

Ovaj australski znanstvenik sa svoje 104 godine života to je i učinio prije tri godine. Ali u Švicarskoj jer u Australiji nije mogao. Bila je riječ o potpomognutom samoubojstvu. 

"Infuzija je krenula kapati nakon što je on sam pokrenuo proces. Morao je tu učiniti sam nakon što je odgovorio na nekoliko pitanja kako bismo bili sigurni da zna tko je, gdje je i što će učiniti. Bistro je odgovorio na sva pitanja, aktivirao proces, lijekovi su mu počeli teći venama. Dok je slušao glazbu, lijekovi su počeli djelovati. Posljednje riječi su mu bile – predugo sam čekao na ovo. Brzo nakon toga, uz njegov prepoznatljiv smisao za humor, počeo je gubiti svijest. Brzo nakon toga je preminuo", kaže Philip Nitschke, Director of Exit International.

Vezana vijest

Potraga

Kada bi palijativa bila bolja...

"Ja sam protiv eutanazije i ne bih bila hrabra niti sebi presuditi niti bilo kome drugome. Jer doista sam u svojem stažu vidjela ljude za koje sam mislila da će umrijeti, pa su ostali živi, a bilo je ljudi za koje sam mislila da će dugo ostati živi pa su vrlo brzo preminuli", kaže viša medicinska sestra Danijela-Lana Domitrović

Danijela je sestra koja cijeli svoj staž, više od 30 godina, radi s najtežim, umirućim pacijentima. Danas se to zove palijativa. 

"Ono što je svima nama u cilju koji radimo u palijativi, a većini bi zapravo trebalo biti i ljudi je pružiti ljudima dostojanstveno smrt bez boli bez patnje, ali isto tako i njihovim obiteljima", kaže Danijela-Lana. 

Kada bi taj dio njege za umiruće bio bolji, tada se, kaže, ne bi toliko razmišljalo o eutanaziji. 

"Smanjiti ljudima bol, ugodnost, čistoća, mogućnost duhovne podrške, mogućnost psihološke podrške i mogućnost socijalne podrške", kaže Danijela-Lana. 
 
Dodaje, mnogi dok im smrt nije blizu misle da bi si lako mogli presuditi, ali kad se to već događa – rijetko tko to uistinu i poželi. 

"Ne, ne, ne još nisam u svojih 33 godine staža i iskustva nikada doživjela. Druga je stvar kad netko kaže najrađe bi umro, a drugo je kad bi se netko podvrgnuo eutanaziji", kaže Danijela-Lana.  

Vezana vijest

Roditelj odgojitelj Potraga

Nagledao se svega, ali protiv eutanazije je

Liječnik obiteljske medicine i profesor na medicinskom fakultetu Miroslav Hanževački kaže kako se često susretao s pacijentima koji kažu da bi radije umrli nego se patili. 

Kao liječnik nagledao se teških slučajeva. I stava je da je eutanazija nešto o čemu treba govoriti.  

"Ja mislim da zapravo ta odluka ni približno nije tako jednostavna i crno-bijela, nego da ona naprosto mora biti, mora sazreti u nekom društvu. U smislu da svi oni koji artikuliraju neko mišljenje koje koliko-toliko reprezentativno moraju imati neki oblik prilike da iskažu to što misle", kaže Hanževački. 

No, osobno je ipak protiv. I kao čovjek i kao liječnik koji se obrazovao da liječi i spašava. 

"Ja o tome naprosto ne mogu, ne znam, ne mogu si to ni zamisliti jer zapravo ste ispravno rekli mi smo obrazovani u dobroj mjeri, možda većina nas zapravo i svojim stavovima zapravo i vjerujemo da je to smisao da se nekom pomogne... Meni je osobno teško zamisli sad autoritet po kojem mi netko daje autoritet da to nešto dovodim u pitanje uopće, a kamoli aktivno djelujem po tom nekom načelu kontra ovog da se samo čuva život", objašnjava Hanževački. 

"Ja ne mogu govoriti o svim liječnicima jer mi nismo izradili istraživanje o tome tko što misli. Ja mogu govoriti o svom svjetonazoru i mogu govoriti o mom dojmu s obzirom na liječnike s kojima kontaktiram i kad čujem što oni kažu. Dakle, ne govorim o statistici nekakvoj. Moj je svjetonazor da sam protiv eutanazije, a isto tako mi se čini od većine liječnika oko mene da je slično", kaže predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiji Lada Zibar

A razloga za to je, kaže, mnogo. Prvo – teško je uopće zakonski definirati eutanaziju. Puno je tu elemenata - od pristanka, zahtjeva, načina na koji se obavlja. Bi li to mogao izvršiti liječnik ili neka treća osoba. No, to je ionako stvar legislative. Ono što liječnike brine je savjest i moguće zlouporabe. 

"Eutanazija pruža smanjenje troškova liječenja i to nekima može biti motiv da to postane nekakva rutina u određenim situacijama", kaže Zibar. 

Vidi potencijalnu opasnost i u mogućoj trgovini organima, ako su eutanazirani ujedno i donori. A može se pojaviti i sumnja u prave motive pacijenta. 

"Dakle, pacijent, ako mu je to ponuđeno kao mogućnost, tu može vidjeti izlaz, upravo ono što sam već rekla, dakle, može na neki način misliti - idem to učiniti da se moja okolina sa mnom više ne pati, da ja njima ne predstavljam problem - to je etički neprihvatljivo", kaže Zibar. 

Mnogima je neprihvatljiva bila i eutanazija 17-godišnje Nizozemke Noe. Prema njihovu zakonu, sa 17 godina za tu odluku joj više nije trebala suglasnost roditelja, a na to se odlučila zbog teškog stanja depresije s kojim se više nije htjela nositi.  Eutanazirana je prije dvije godine. 

"Mislim da je to vrlo sklisko i da trebamo biti pametni i truditi se to ne legalizirati", kaže Zibar. 

Zasad niti nije u planu. I teško da će biti skoro jer u većinski katoličkim zemljama to ionako teško prolazi. 

"Korona hara, ona ruši bez pitanja je li pristajete ili ne", kaže Marija Pintarić- 

Ali Marija se ionako na to ne bi odlučila. Dolores kaže da bi. 

"Bojim se samo gubljenja svojeg dostojanstva svojeg ja da mogu donijeti odluke neke i da netko umjesto mene donosi odluke koja meni ne pašu", kaže Dolores Đukarić. 

No, teško je očekivati da će se o ovoj temi u Hrvatskoj uskoro raspravljati. Zemlja smo u kojoj i na pobačaj većina liječnika ulaže priziv savjesti. No, to i dalje ne znači da ljudi ne bi trebali imati pravo na izbor.

Preporučujemo ti još sadržaja

Reci što misliš!