Regional / Dubrovački dnevnik

psihijatar davor grilec

'Marihuana je pogubna za mentalno zdravlje, ne treba je legalizirati u rekreativne svrhe'

'Marihuana je pogubna za mentalno zdravlje, ne treba je legalizirati u rekreativne svrhe'
Dubrovački dnevnik

"U svojoj dosadašnjoj karijeri, nažalost, vidio sam previše obitelji i mladih ljudi kojima je 'trava' uništila život, koja je uglavnom samo 'predjelo na stolu'", kaže dr. Grilec

Mentalne bolesti, posebno anksioznost i depresija sve su veći problem u razvijenom svijetu. O izazovima s kojima se suočava moderna psihijatrija Dubrovački dnevnik razgovarao je s Davorom Grilecom, psihijatrom i subspecijalistom socijalne psihijatrije iz Opće bolnice Dubrovnik.

Svjetska zdravstvena organizacija odavno je najavila kako će 2020. godine depresija biti najraširenija bolest na svijetu. Hoće li se te crne slutnje ostvariti?

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Nažalost, da. Mentalne bolesti u Zapadnom svijetu prestigle su bolesti koje su tradicionalno na vrhu obolijevanja– bolesti srca i krvožilnog sustava te maligne bolesti. U Europskoj Uniji, prema statistikama, u ovom trenutku 5 milijuna ljudi boluje od shizofrenije. Postotak oboljelih od ove bolesti uvijek je jednak u odnosu na ukupnu populaciju – oko 1 posto. Međutim, poražavajući podatak je da danas u EU čak 30 milijuna ljudi boluje od depresije od sveukupno oko 500 milijuna stanovnika. Depresija može zahvatiti bilo koga, ona je bolest modernog čovjeka i modernog vremena. Zanimljivo je da depresija raste usporedo s rastom životnog standarda, govorimo naravno o Zapadnom civilizacijskom krugu. U nerazvijenim zemljama depresija nije toliko raširena, ne poprima epidemijske razmjere. Mentalne bolesti su multifakotorijalne, odnosno ne nastaju zbog jednog razloga niti su rezultat slabosti pojedinca, što je vrlo raširena stigma. Uzrokovane su kombinacijom bioloških, psiholoških i socioloških faktora, kada oni pod utjecajem stresne vulnerabilnosti dođu na plodno tlo, dolazi do razvoja depresivnog poremećaja.

Kako zapadna kultura pogoduje razvoju depresije?

Svijet se ubrzano mijenja, a mi još uvijek evolucijski nismo stigli do te točke da ga možemo tako rapidno pratiti. Nameće nam se kako moramo biti vrlo uspješni na svim područjima života – moramo se školovati cijeli život (cjeloživotno obrazovanje), moramo biti mladi i vječno lijepi, moramo biti savršeni roditelji, imati ispunjeni život u svakom trenutku, u kasnim godinama ne smijemo imati bore, niti loše zube, moramo biti vječito nasmijani i seksualno aktivni sa 70 godina, djeca nam moraju biti vrhunski obrazovana, uz to imati dvije do tri ili nažalost još više vanškolskih aktivnosti, kako bi zadovoljili želje roditelja, a uz to moramo proputovati čitav svijet. Posljednje vrijeme je široko rasprostranjeno redovito hraniti nesigurni Ego na društvenim mrežama,  objavom savršenih selfija, savršenih obitelji, sa savršenih lokacija, žudeći za nizom hvalospjevnih komentara, kako bi nahranili svoje nisko samopouzdanje… Ovako visoko postavljene životne standarde naprosto je nemoguće zadovoljiti te nužno gura čovjeka u frustraciju.

Postoje i drugi okidači. Je li problem i što je na Zapadu smrt postala tabu tema?

Stresovi (socijalni faktori) koji su sastavi dio života i uvijek su se događali poput bolesti, razvoda, gubitka bliske osobe, preseljenja, otkaza… naravno da pridonose depresiji. Ljudski se je bojati smrti, ali nažalost, bolest i umiranje sastavni su dio života. Problem sa zapadnom kulturom je što ona ne dopušta da čovjek bude bolestan, da uspori ili stane… Mi moramo zadovoljiti standarde, raditi, biti aktivni, nasmijani, nema tu mjesta za bolest koja je sastavni dio života i koja nas može  pogoditi bilo kada.

Koliko posao šteti mentalnom zdravlju Zapadnjaka?

Ako izuzmemo nezdrave stilove življenja poput droge, alkohola, pušenja i loše prehrane, stres na poslu je najveći ubojica. Mi smo u ovom modernom dobu jako izloženi stresu. Samo se svi sjetimo nedjelje kakva nam je danas i kakva nam je bila prije 30 godina. Danas ljudi u tranzicijskoj Hrvatskoj, iz komunizma u kapitalizam,  rade više nego prije, nemaju dovoljno vremena za sebe i svoju obitelj. Prije je postojao u zgradama kućni red, kada su se ljudi odmarali. Danas su mobiteli i internet donijeli puno dobrih stvari, ali i puno loših poput neprekidne dostupnosti i ovisnosti.

Kada pričamo o brakovima, što je zdravije za psihu? Otići, ako brak nije dobar, ili ostati zbog djece?

Obje strane u braku trebaju dati maksimum od sebe. Ali ako ne ide, ako su stalno prisutne svađe i sukobi u obitelji, naravno bolje je rastati se. Nakon rastave, naša roditeljska uloga ne prestaje i nužno je njegovati dobar interperosnalni  odnos između bivših supružnika, jer roditelji moraju nastaviti surađivati u interesu zdravog emocionalnog i psihičkog razvoja djece. Djeca radije žive u miru, nego u ratu.

Recite nam nešto više o bipolarnom poremećaju.

Bipolarni poremećaj je zahtijevan za liječenje i nama doktorima veliki izazov. Nekako uvijek kaskamo za njime. Problem bipolarnog poremećaja su izmjene raspoloženja – u vidu depresije i manije. Najteže za liječenje je kada su brze faze izmjene manije i depresije. Za razliku od klasične depresije koju dobrim dijelom potiču vanjski čimbenici, bipolarni poremećaj je više determiniran biološkim faktorima. Drugim riječima, kao što postoje biološke predispozicije za oboljeti od bilo koje tjelesne bolesti, tako važi i za bipolarni poremećaj. Postotak oboljelih je otprilike uvijek jednak. Što se drugih mentalnih bolesti tiče, u velikom porastu su depresija, anksiozni poremećaji te ovisnost i zlouporaba psihoaktivnih tvari.

Droge?

Roditelji s djecom moraju tijekom odrastanja primjereno dobi, kontinuirano i puno razgovarati o psihoaktivnim tvarima, jer će neminovno njihovo dijete doći u doticaj s drogom. Konzumiranje marihuane i različitih sintetičkih droga su u porastu, dok je konzumacija heroina u padu. Droga izrazito štetno djeluje na razvoj mozga mladih osoba te izaziva brojne ozbiljne psihičke smetnje te psihičku i fizičku ovisnost.

Dosta se u medijima govori o legalizaciji marihuane za rekreativne svrhe. Je li 'trava' štetna za mentalno zdravlje?

Marihuana nikako nije benigna, znanstveno je dokazano da povećava rizik od obolijevanja od psihoze za sedam do osam puta. Smatram da travu nikako ne treba legalizirati, jer je štetna za mentalno zdravlje. U svojoj dosadašnjoj karijeri, nažalost, vidio sam previše obitelji i mladih ljudi kojima je "trava" uništila život, koja je uglavnom samo „predjelo na stolu“. Govorili smo već o tome, ako netko ima biološku predispoziciju za shizofreniju ili druge psihoze, trava može biti sociološki vanjski faktor, okidač za razvoj bolesti. Isto je kao i s cigaretama. Dio pušača neće oboljeti od karcinoma pluća, ali dio onih koji imaju biološku predispoziciju, hoće. Tako je i s marihuanom i mentalnim bolestima. Zato je nikako ne treba legalizirati u rekreativne svrhe, nego isključivo u medicinske. Kao što je već slučaj s morfijem. Postoji mit da je marihuana čarobna biljka i da puno toga liječi. Nažalost, ništa se u medicini ne liječi kao čarobnim štapićem ili pogađanjem tableta ili krema. Medicina je znanost i vještina, znanost utemeljena na dokazima, a ne kviz za pogađanje ili igralište za gađanje. Liječnik nikada ne gađa terapijom, pa pogodi ili ne pogodi lijek, kako laici često misle. Imao sam nedavno ne-priliku gdje sam dobio zahtjev roditelja da propišem djetetu istu terapiju koju koristi jedna druga osoba koja čak ne živi u istom gradu po preporuci tih roditelja. Nažalost takvi zahtjevi dolaze od visoko obrazovanih ljudi. Marihuana ima dobrih i loših strana. Pogubna je za mentalno zdravlje, ali s druge strane može biti korisna kao alternativni dodatak pri potpomognutom liječenju nekih neuroloških bolesti ili skrbi u terminalnim fazama maligne bolesti.

Još uvijek je prisutna jaka stigma mentalno oboljelih.

Nažalost jest. Ljudi trebaju shvatiti da je mentalna bolest ista kao i neka tjelesna bolest. Osoba oboljela od depresije nije lijena i ne izbjegava obaveze, nego je upravo to – bolesna. Često okolina i obitelj to ne razumije, nego govore oboljelima da se trgnu što samo dodatno pojačava njihovu depresiju. Zbog stigme oboljeli često o svojim smetnjama ni ne žele pričati, a kamoli se liječiti. U Velikoj Britaniji su prinčevi William i Harry angažirani oko podizanja svijesti o mentalnom zdravlju te su puno govorili o mentalnim bolestima s kojima se nosila i njihova majka princeza Diana. Poznato je kako je bolovala od bulimije i depresije. Izlazeći s ovim u javnost, napravili su veliki iskorak u konzervativnom i rigidnom mikrookruženju kraljevske obitelji, šaljući jasnu i izravnu poruku društvu te potičući oboljele da potraže pomoć na vrijeme. Pacijent će bez problema reći da je bio kod kardiologa, ali tajit će kako je posjetio psihijatra, upravo zbog stigme psihičke bolesti, koja je utemeljena na krivim vjerovanjima i predrasudama, koje su vrlo raširene u društvu jer imaju obrambenu ulogu za okolinu.

Upravo zbog toga mentalno oboljelima je jako teško biti zaposlen. Rijetko koji poslodavac će uzeti osobu koja potencijalno može biti dugo na bolovanju.

Osobe s mentalnim poteškoćama, jasno je to svima, stalno se diskriminiraju na različitim područjima pa tako i na pravu na zaposlenje. Poslodavci pitaju mlade djevojke planiraju li ostati trudne, pa bi onda bilo naivno vjerovati da se osobe s mentalnim poteškoćama ne diskriminiraju još više. Zbog svega toga one često ni ne pokušavaju tražiti posao, jer a priori smatraju da ih se neće zaposliti zbog psihičke bolesti. To je nešto slično autocenzuri u medijima.

Za zaposliti osobe s mentalnim smetnjama poslodavci bi trebali imati puno razumijevanja, suosjećanja i poticaja.

Naš zdravstveni sustav poznaje stopostotno bolovanje i stopostotni rad, dok u skandinaviskim zemljama pacijent zajedno s liječnikom obiteljske medicine dogovara optimalno radno vrijeme nakon težeg oboljenja. Nekad je to pola radnog vremena, koje se potom postupno povećava u postotcima, ovisno o tijeku oporavka. Osoba koja je imala epizodu depresije, postupno oporavljajući se od depresije, vraća  privremenu radnu onesposobljenost, te joj nije prestresno odmah ući u puni radni ritam. Valja istaknuti da takvo društvo ne zloupotrebljava ovu mogućnost, zbog protestantske etike koja ima sasvim drugačiji odnos prema radu .

Vaš kolega Robert Torre u svojoj knjizi Prava istina o psihijatriji dosta je kritizirao metode psihijatrijskog liječenja posebno antipsihoticima. Ukratko, zaključio je kako je dobar dio metoda potpuno beskoristan, čak i štetan zbog nuspojava. Što vi kažete na taj njegov istup?

Nisam pročitao knjigu, pa ne znam detalje. Samim time vam govorim da nisam pokazao interes za istu. No općenito, a i konkretno u vezi spomenute knjige, uvijek je dobro čuti drugačije mišljenje, treba saslušati i svačiju kritiku te treba promisliti, jer u određenim kritikama vjerojatno postoji i određena doza istine. Od njegova istupa u javnosti ogradilo se i Hrvatsko psihijatrijsko društvo te ga je kritiziralo kao znanstveno neutemeljenom osobnom promišljanju štetnom za društvo, jer je puno dezinformacija, a ja također podržavam taj stav. Opet ponavljam, dobro je u cijeloj priči da se profesionalci preispitaju. Neki postupci prije 40-50 godina smatrali su se odličnim i učinkovitima, ali se kasnije pokazalo da to nije tako.

U zadnje vrijeme se u psihijatriji često spominje pojam deinstitucionalizacije.

Oboljelima od težih duševnih bolesti poput shizofrenije ili ostalih psihoza često su se tijekom povijesti kršila ljudska prava, odnosno zatvarani su u ustanove na više mjeseci i godina. To se ispostavilo da nije najbolji način liječenja. Najbolje je da oboljela osoba i dalje funkcionira u zajednici iz koje dolazi i da je u svojoj prirodnoj okolini. Boravak u institucijama treba što je moguće više skratiti. Nažalost mi u Dubrovniku i okolici, kao i u ostatku Hrvatske, nemamo razvijenu mrežu psihijatrije u zajednici, gdje bi pacijentima i njihovim obiteljima bile dostupne psihosocijalne metode liječenja. Recimo, što se tiče bolesti ovisnosti o drogama, paralelno s bolničkim, postoji i vanbolničko liječenje u Centru za ovisnosti pri Zavodu za javno zdravstvo naše županije. Tako bi trebalo biti i s ostalim mentalnim oboljenjima.  Nužno je žurno oformiti mobilne timove koji bi dolazili pacijentima i obiteljima u kuću. Dubrovnik je jedan od pet gradova u Hrvatskoj koji ima vrlo aktivnu udrugu građana oboljelih od mentalnih bolesti i članova njihovih obitelji Lukjernica, koja nama itekako koristi kako bi imali još bolji uvid u njihove specifične potrebe. Oni su nam važna podrška i karika u liječenju. Na nekim od psihijatrijskih kongresa na kojima sam sudjelovao  u Europi i SAD-u, neka predavanja držale su osobe oporavljene od shizofrenije ili članovi obitelji oboljelih od shizofrenije. Krucijalno je u suvremenom  liječenju sagledati cjelokupnu problematiku posebice iz njihova kuta gledanja te je cilj da budu aktivni partneri u liječenju.

Kako bi novinari trebali izvještavati o duševnim bolesnicima?

Vrlo je pohvalno što su mediji u posljednje vrijeme, kada obrađuju tekstove s tematikom psihijatrije, počeli stavljati brojeve telefona na koje se osobe mogu obratiti za pomoć. Kada mediji izvještavaju o kaznenim dijelima koje su počinile osobe s mentalnim poteškoćama, moraju biti vrlo pažljivi. Trebaju znati, kako je znanstveno dokazano da je udio osoba s mentalnim oboljenjima u ukupnom počinjenu kaznenih djela izrazito nizak i u izvještajima ne trebaju previše naglašavati poteškoće okrivljenika. U tim tekstovima treba čuvati dostojanstvo počinitelja, kao i dostojanstvo njihovih obitelji. Ne smiju težiti senzacionalizmu te nikako koristiti riječi poput 'luđak', 'šizofreničar', 'manijak', već objektivno iznijeti realnu činjenicu da je osoba patila ili se liječila od mentalne bolesti. Nepotrebno je i izrazito štetno isto isticati u naslovu. Što se tiče izvještavanja o samoubojstvima, postoje znanstveni dokazi kako oni mogu biti  poticaj nekome tko je u tom trenutku ranjiv da napravi nešto slično. Stoga mediji moraju biti vrlo, vrlo oprezni kada izvještavaju o samoubojstvima. Ne treba pisati da je netko počinio suicid jer to nije u interesu javnosti, a pogotovo ne opisivati način na koji se netko ubio. U interesu javnosti nije biti informiran kako je netko počinio suicid, u interesu je javnosti, podignuti svijest o mentalnom zdravlju, a to i jest glavna zadaća medija koji realno imaju neizmjeran utjecaj na javnost. O problemu samoubojstava treba pisati kroz šire teme mentalnog zdravlja, a u njima ponuditi i prevenciju, ali i rješenja, odnosno potaknuti osobe da potraže pomoć.

Tako u zaključku ovog našeg razgovora moramo ponovno naglasiti da se osobe koje imaju određene mentalne smetnje trebaju povjeriti bliskoj osobi, te se javiti liječniku obiteljske medicine, psihijatru, na redoviti ili hitni psihijatrijski pregled odnosno hitni psihijatrijski prijem, koji radi 24 sata dnevno 365 dana u godini. 

Izdvojeno

Vezani članci

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!