Ostani doma
Regional / Dubrovački dnevnik

pomagao civilima u dubrovniku

Priča o tajnom branitelju: 'Otac nas je odgajao da ne mrzimo nikoga pa ni ja ne mrzim one koji su ga ubili'

Priča o tajnom branitelju: 'Otac nas je odgajao da ne mrzimo nikoga pa ni ja ne mrzim one koji su ga ubili'
dubrovackidnevnik.rtl.hr

Nenad Sredojević s majkom je proveo sve ratne godine u Dubrovniku, a ubrzo nakon očeve smrti saznao je tko ga je ubio

Više puta je ispričana priča o herojskom djelu zastavnika nekadašnje Jugoslavenske narodne armije Jovana Sredojevića koji je likvidiran 1992. godine. Njegov slučaj možda je mogao poslužiti kao smjer ka uljuđenim međunacionalnim odnosima da se na vrijeme reagiralo, no on je tek nakon 22 godine posthumno dobio odlikovanje, piše Dubrovackidnevnik.rtl.hr

Ni jučer ni danas nitko od službenika zaduženih za tobože odavanje počasti nije pošao na grob pokojnog Jovana Sredojevića zapaliti svijeću i položiti vijenac. Tako se inače uoči Dana dubrovačkih branitelja i obljetnice najtežeg napada na Grad odaje počast žrtvama što je svakako pozitivno jer treba se prisjetiti svih poginulih branitelja i civila. Ali baš svih.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Herojsko djelo Jovana Sredojevića zapravo je priča o nesebičnim, ali odvažnim ljudima koji su zbog svojih humanih radnji u neljudskim uvjetima platili životom. Sredojević je pomagao civilima u dubrovačkom kraju, a obavljao je i obavještajne zadatke za Hrvatsku vojsku iako je bio u redovima JNA. 

Rođen u Zadru, školovan u Sarajevu, oženjen u Mostaru, s obitelji je došao živjeti krajem šezdesetih u Dubrovnik. Rat ga je zatekao u Trebinju gdje je bio aktivni podoficir JNA-e, a kao električar po struci je održavao sustav radarskih i radio-veza. Zastavniku Sredojeviću nadređeni oficir u garnizonu Trebinje bio je potpukovnik Nojko Marinović koji se 1991. godine priključio obrani Dubrovnika, gdje je obnašao dužnost zapovjednika obrane. Marinović i Sredojević kasnije su surađivali, no on je 1992. godine razotkriven i likvidiran od strane JNA.  

''Za njima su vikali: Otac vam je bio četnik!''

Tajni hrvatski branitelj u redovima JNA 2014. godine je dobio visoko državno odlikovanje od predsjednika Josipovića. Dogodilo se to nakon velikih napora na inicijativu ljudi koji su osjećali da plemenita djela koja je Sredojević činio moraju dobiti službeno priznanje.

Shvatio sam da trebam napraviti više nego što sam do tog trenutka činio kad su mi sinovi pokojnog Jova, Nenad i Predrag, rekli da su poslije rata neki ljudi za njima vikali "Četnici! Otac vam je bio četnik!". To me iskreno jako zaboljelo jer sam znao cijelu priču vezanu za njihovog oca, a i bilo mi je teško kao roditelju da djeca tako ispaštaju. Sve to bio mi je poticaj da krenemo prema procesu odlikovanja Sredojevića tako da njegovi sinovi dobiju drugu poziciju u svome gradu. Pokojni od toga neće imati ništa, ali skinut će se stigma s njih - govori dubrovački profesor Zdravko Bazdan koji je tijekom rata bio član Civilne zaštite Mjesne zajednice Mokošica, zapovjednik njezinog Sanitetskog voda te voditelj Sekcije za ljudska prava Odbora Crvenoga križa Rijeke dubrovačke i kasnije v. d. načelnika iste Civilne zaštite. Bazdan je uz pomoć Živka Juzbašića i Zorana Šanguta izborio priznanje koje su primili Sredojevićevi sinovi.

Prisjetio se profesor Bazdan susreta koje je imao sa Sredojevićem tijekom rata

"Naši susreti su bili kratki i moram priznati da sam prema njemu bio jako hladan i distanciran zbog čega i danas žalim. Jednostavno tada nisam vjerovao jugoslavenskom vojniku jer nisam znao što pripremaju pa sam bio obazriv. Mokošica je bila okupirana, Grad su granatirali... Sjećam se dana kad smo se upoznali. Bilo je to koncem 1991. godine, predstavio mi se i odmah rekao da me poznaje.  Sjetio sam se kako i ja njega znam iz viđenja s Batale. Tamo je bio vez njegove 'barkase' gdje sam i ja imao u blizini barku, a tim putem sam svakodnevno prolazio jer sam išao na fakultet. Nismo se pozdravljali, ali pogledi bi nam se ponekad susreli pa bi kimnuli glavom jedan drugome. Jovo je bio šarmantan čovjek, izgledao je kao filmski glumac, simpatičan, pravi kozer, laf... I tijekom rata uvijek je bio vedara i nasmijan", prisjetio se Zdravko Bazdan koji se s njime susreo pet puta nakon čega su ga ubili u Slanome, točnije u mjestu Banja 24. ožujka 1992. godine. Dogodilo se to iz zasjede, nakon što je obišao mještane što je svakodnevno radio.

"Znao je da će stradati''

Da je njegov otac nesebično pomagao ljudima iz Dubrovačkog primorja i okolice prisjeća se i Jovanov mlađi sin, Nenad Sredojević, koji je tada imao 13 godina. Oca je često posjećivao i išao s njim po Primorju. 

"Išli smo po selima, a on je ljudima nosio lijekove, vodu i hranu. Sjećam se, postavio je rampu koja je vodila prema jednom selu kod Slanog i na njoj je napisao 'Minirano', a taj put je zapravo vodio do kuća starijih mještana. To je napravio da vojnici ne bi išli do njih i maltretirali ljude. Tako je došao jedan vikend i on mi je rekao da ne dolazim. Meni je bilo jako žao, ali sam ga poslušao. Četiri dana kasnije su ga ubili. Mama je sve to jako teško podnijela zbog čega je oboljela i umrla. Ona je inače dobila otkaz početkom rata u ugostiteljskom poduzeću gdje je radila. Nekako smo preživjeli sve to, ali bilo nam je jako teško. Brat je bio na brodu i sve to sam proživljavao, a susjedi i prijatelji su nam pomagali", kazao je Nenad Sredojević koji pamti kako se osjećao kad su mu rekli da mu je otac stradao, ali i kad je saznao što je sve činio.

"Miješao mi se osjećaj tuge i ponosa. Nisam mogao ništa učiniti da se to promijeni, bio je mrtav i to je to. Nekako taj ponos nas je spasio jer su tada dolazili ljudi i zahvaljivali se za sve što je napravio", prepričao je Nenad.

Da je Jovan Sredojević znao da mu se sprema likvidacija potvrdio je i profesor Bazdan kojemu su to rekli general Nojko Marinković te ratni pregovarač Đuro Kolić.

Rekli su mu da se hitno povuče, ali on je rekao: "Neću, ostajem sa svojim Slanjanima pod svaku cijenu".

"Bio je izuzetno hrabar čovjek koji je zaslužio priznanje jer je bio branitelj Dubrovnika", istaknuo je Zdravko Bazdan koji je potaknut slučajem Sredojević poslije rata upućivao dopise Ministarstvu da se ažurira tekst zakona o hrvatskim braniteljima jer ovakav ne predviđa da se priznaju zasluge svih koji su radili u interesu Republike Hrvatske, bez obzira koje nacionalnosti bili i koju su odoru nosili. 

"Bilo je još sličnih slučajeva, ali uvijek su mi govorili 'Nije vrijeme za to'. Pa kad je vrijeme? Za 30, 40, 50 godina? To je primitivizam jednako kao što je bio primitivizam nakon povlačenja JNA iz Mokošice i Dubrovnika kada su stanovnike drugih nacionalnosti, bez ikakvog razloga, vrijeđali i maltretirali. Ljudi su odjednom postali hrabri, demoni su izašli  i tada su nastale moje frustracije. Za vrijeme rata štitio sam hrvatski narod, a nakon rata sam ukazivao na ponižavanja ljudi koji su bili druge nacionalnosti. Moram priznati da sam u to vrijeme bio manje učinkovit nego u ratu", govori Zdravko Bazdan.

Nenad Sredojević s majkom je proveo sve ratne godine u Dubrovniku, a ubrzo nakon očeve smrti saznao je tko ga je ubio.

"Otac nas je odgajao da ne mrzimo nikoga pa tako ni ja nisam mrzio one koji su ga ubili. On je ulazio u kuće ljudi raznih nacionalnosti, vjera, čestitao im praznike, družio se s njima i nikad ih nije dijelio po tome nego je gledao kakav je tko kao čovjek. U životu sam godinama razbijao glavu razmišljajući kako i zašto se to sve dogodilo. Ljudi koji su ga ubili su oslobođeni optužbi jer im se sudilo po zapovjednoj odgovornosti. Imao sam njihova imena, jedan čak živi 30 kilometara od Dubrovnika, u blizini Trebinja i iskreno to mi ništa ne znači. Moram sam sve ostaviti iza sebe, život ide dalje i nikog ne mogu mrziti" zaključio je Nenad Sredojević, sin Jovana Sredojevića, piše 
dubrovackidnevnik.rtl.hr

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!