Regional / Dubrovački dnevnik

Teška sudbina

Potresna priča žene koja je trpjela zlostavljanje 32 godine: 'Bojim se da me muž ne nađe'

Potresna priča žene koja je trpjela zlostavljanje 32 godine: 'Bojim se da me muž ne nađe'
shutterstock

Njezina kalvarija duga 32 godine počela je još u ranim dvadesetim kada se udala i rodila prvo dijete

Ani iz jednog malog mjesta u Zagorju Dubrovnik je grad sreće i slobode. Ne, nije ona pronašla ljepotu u onim prepoznatljivostima Dubrovnika, našla je mir jer je pobjegla od supruga zlostavljača, piše Dubrovački dnevnik.

Ova 53-godišnjakinja je tako potaknuta teškim životnim okolnostima doslovno pobjegla na krajnji jug Hrvatske od supruga koji je 32 godine psihički zlostavljao i ponižavao.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

"U strahu sam dok hodam ulicama. Rijetko gdje i izađem, samo idem od kuće do posla jer se bojim da me ne pronađe suprug koji mi je javio kako je u Dubrovniku zbog posla, a znam da je tu došao radi mene jer je saznao preko nekih svojih veza gdje se nalazim", govori Ana kojoj zapravo to ni nije pravo ime što nije toliko važan podatak za ovu priču. 

Važna je priča žene, čiji je identitet poznat redakciji, koja je nakon više od trideset godina odlučila reći "Dosta!" te je pobjegla iz nezdrave sredine nakon što je svoju cijelu mladost provela podređena jednom muškarcu koji je nije cijenio ni volio.

Nakon što je provela nekoliko mjeseci u miru u Dubrovniku, gdje živi s partnerom, kojega je kao prijatelja upoznala kao mlada djevojka prije braka, njezin još uvijek zakoniti suprug je saznao gdje je.

VEZANE VIJESTI:

"Prije nekoliko dana javio je da je tu i od tada okrećem glavu na sve strane kada hodam ulicom. Neki dan sam vidjela kombi građevinske firme za koju radi, ne znam je li on bio unutra, ali umrla sam od straha. Jednostavno ne znam što se može dogoditi jer mi je supruga od mlađeg sina rekla kako je njima rekao da mu je svejedno što će biti s njim. To znači da mogu očekivati ono najgore. Prijavila sam slučaj policiji, ali kažu da ne mogu reagirati jer nisu upućene direktne prijetnje. Znam da je zakon takav, ali što da radim, da čekam da me ubije?", zapitala se Ana dodavši kako je istraumatizirana zbog cijele situacije. Nedavno je pokrenula brakorazvodnu parnicu pri čemu su joj pomogle žene iz Deše.

Njezina kalvarija duga 32 godine počela je još u ranim dvadesetim kada se udala i rodila prvo dijete. Supruga je upoznala kada je imala 19, a u 21 godini je ostala trudna i onda su se vjenčali

"Dok smo hodali govorio mi je kako me neće ženiti ako ne ostanem trudna. Mislila sam da je to normalno i da me voli, ali kasnije sam shvatila da tako ne treba biti. Danas bih svim djevojkama savjetovala ako nisu sigurne, da ne ulaze u brak jer to može biti mučno. Ubrzo sam rodila i drugog sina i cijeli život podredila suprugu, djeci, brizi za njegove roditelje i svoje", govori Ana koja 'podiga na noge' i dvije unuke koje ima od sinova.

Upravo one joj najviše nedostaju, ali stariji sin s kojim nije u kontaktu ne dozvoljava joj da se čuje s djevojčicom jer je ogorčen što je majka pošla od njih.

"Mnogi ne razumiju zašto sam pobjegla... Na mene su posebno ljuti stariji sin i njegova supruga te uopće ne žele razgovarati, ali oni ne shvaćaju i ne znaju kroz što sam sve prolazila. Koliko me psihički zlostavljao ne mogu ni opisati. U 32 godine braka nisam nigdje išla. Evo ovako kako sjedim s vama, nema šanse da sam pošla s prijateljicom na kavu.

Tad bi bilo pitanja 'Gdje si bila? 'Što si radila, kurvo?'. Doslovno je tako bilo svaki put kada bih i na kratko negdje pošla, naprimjer liječniku, tako da nisam nigdje išla. Dva puta me poslao na more s djecom, nikad nije htio ići sa mnom, rijetko kad smo i na kavu išli zajedno. Sad mi to više ne treba jer sam starija, ali dok sam bila mlada ništa nisam imala", kazala je žena iz maloga mjesta u Zagorju, u blizini Novog Marofa.

Psihički se nije mogla usprotiviti manipulativnom suprugu koji je podcjenjivao i vrijeđao svakom prilikom, a na odlazak ranije nije mogla ni pomišljati jer su djeca bila mala.

"Uvijek sam se brinula za sinove i njih štitila iako je znao biti i prema njima strog i često je psovao. Kasnije su svekar i svekrva bili bolesni, mama mi je umrla, a otac je bio dugo bolestan pa je i on umro. Kad je sve to na neki način prošlo, više nisam mogla izdržati i pobjegla sam na petak 13. kad smo braća i ja imali ostavinsku raspravu u Novom Marofu.

To je bila jedina prilika da odem od kuće jer drugačije nisam mogla. Zamolila sam brata, kojemu sam tada rekla što se događa, da me ostavi u Zagrebu i da ću dalje sama. Njima nisam ništa htjela govoriti jer im nisam željela stvarati probleme. Oni su naravno pitali zašto ništa nisam prije spomenula, ali nisam mogla jer ne bi shvatili", mišljenja je Ana koji je tada u Dubrovniku čekao prijatelj, a sadašnji partner.

On je pomogao jer tu živi već pet godina tako da su joj zajednički pronašli posao u kuhinji jednog restorana. Kontaktirala ga je putem Facebooka nakon dugo godina, naravno pod lažnim imenom jer da je muž saznao da se koristi kompjuterom sigurno mu ne bi bilo drago.

"Bilo me sram ljudima reći da se ne znam koristiti internetom, a nisam znala ni na mobitelu ništa raditi. Prvi put sam u životu nešto obavljala kad sam išla na ostavinsku raspravu. To je za mene bio početak svega, života. Godinama sam bila u zabiti, hranila životinje i brinula se o drugima", priča Ana te dodaje kako je muž "samo" dva puta udario.

Naime, očito psihički zastrašena bila je zahvalna što je povrh svega nije svakodnevno tukao. Često je i pio, ističe ona, a tada bi bio posebno agresivan. 

"Uvijek mi je govorio 'Što trijezan misli, pijan govori'. Čim bi došao pijan kući, odmah bi rekao 'Šuti, ništa ne govori'. Ako bih se maknula i pošla spavati tad bi me napao zašto sam pošla i onda počeo sipati najgore uvrede tako da nisam znala što raditi. Jednostavno ništa mu nije bilo dobro. Ne znam što mi je gore padalo, psihičko ili fizičko zlostavljanje. Ipak mislim da je psihičko najgore jer se čovjek povuče u sebe, misli da je mutav, blentav i da ne zna životom vladati. On je uvijek bio pun sebe i govorio da sve zna, a svi drugi su mu bili budale", prisjetila se Ana koja je radila neko vrijeme u tekstilnoj, a kasnije u drvnoj industriji u Zagorju.

Na posao je išla redovito, a kad bi stizala kući često su je dočekala pitanja zašto joj je tako dugo trebalo da dođe, s kim se vozila i slično. Omalovažavanja i vrijeđanja godinama su trajala, a on bi ponekad znao reći da može poći ocu ako joj se ne sviđa život s njim.  

"Ljudi koji su psihički zlostavljači to ne shvaćaju, oni misle da to tako mora biti. Ostavila sam mu pismo kada sam pošla u kojem sam objasnila zašto odlazim, a on mi je u poruci pisao da se nemam što žaliti jer me nije tukao.

Iako sam objasnila svoje razloge, on je ipak moj nestanak prijavio policiji tako da sam bila i na stranici Nestali.hr kao i na internetskim portalima. Čim sam to saznala, pošla sam i javila se da sam svojom voljom otišla tako da su me maknuli.

Danas mi kaže kako sam ga cijelo vrijeme varala, ali to nije istina jer nikog nisam ni pogledala dok smo bilo u braku. Nakon mog odlaska svi ukućani su nešto bolesni, stariji sin je počeo piti, nevjesta je psihički rastrojena, a ja se pitam kako to da su bili zdravi i veseli dok sam im ja bila stup i snaga?

Tad su se svi veselili, išli na fešte, bili zdravi, a mene nitko nije pitao kako sam. Oni imaju život pred sobom i moraju se boriti za sebe. Ja jednostavno više ne mogu trpjeti", zaključila je za Dubrovački dnevnik žena koja je psihičko zlostavljanje trpjela 32 godine.

Ona danas ponovno živi u strahu da joj još uvijek zakoniti suprug ne uništi život u potpunosti te završi u crnoj kronici s opservacijama kako je sustav zakaza, piše Dubrovački dnevnik.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i putem mobilne aplikacije te na našoj Facebook stranici Vijesti.hr!

Reci što misliš!