Hrvatska bi prema izvještaju Europskog parlamenta za smanjenje bacanja i povećanje sigurnosti hrane u sljedećih desetak godina trebala prepoloviti količinu bačene hrane. Težak je to, ali ne i nemoguć zadatak, koji je prijeko potrebno ispuniti. Naime, iako se stvari mijenjaju jer se sve više bavimo ovim problemom, potrošači još uvijek nemaju dovoljno svijesti ne samo o tome koliko hrane bacaju, nego i o tome da je zaista riječ o velikom problemu ne samo s moralnog, nego i s ekološkog te ekonomskog aspekta.
- Još jedan projekt koji je zapeo: Što je 'banka hrane' i zašto je Hrvatskoj prijeko potrebna?
- Mlada poduzetnica nudi besplatne obroke u svome restoranu: 'U 21. stoljeću nitko ne smije biti gladan'
Štoviše, kako za Vijesti.hr upozorava Branka Ilakovac iz Centra za prevenciju otpada od hrane, koja je nedavno obranila doktorski rad 'Ponašanje kućanstava u postupanju s otpadom od hrane': ''Unatoč visokoj razini pozornosti koja je posvećena ovome problemu u posljednje vrijeme, kao i brojnih inicijativa u zemljama članicama, na nivou EU još uvijek ne postoje pouzdani i usporedivi podaci o tome koliko se hrane baca u različitim fazama proizvodnje, distribucije i potrošnje, dijelom zbog neusklađenosti u definiranju otpada od hrane, a dijelom zbog različitih metodologija praćenja i izvješćivanja o količinama''.
Na temelju provedenih istraživanja i statističkih izračuna potvrđeno je da u razvijenim zemljama sektor stanovništva najviše doprinosi ukupnom otpadu od hrane. Primjerice, procjenjuje se da su EU kućanstva s 47 milijuna tona odnosno 53 posto dominantan sektor po proizvodnji otpada od hrane.
Najčešće se baca hrana koja se brzo kvari, a to su voće i povrće koje čine gotovo polovicu u ukupnoj količini otpada od hrane i važno je napomenuti da je takva situacija identična u svim zemljama razvijenog svijeta - od Europske unije do SAD-a i Novog Zelanda, gdje su voće i povrće u najvećem postotku završili u otpadu.
Hranu bacamo svi, ali u različitim količinama i zbog različitih razloga, objasnila je Ilakovac: ''Potrošači koji imaju razvijene navike planiranja, koji sastavljaju tjedne jelovnike, provjeravaju stanje namirnica prije odlaska u kupovinu i imaju popis kojega se pridržavaju u nabavci bacaju mnogo manje. Također, važni su znanje i vještine kod planiranja i pripreme obroka pa osoba koja pripremi točnu količinu jela za sebe i svoje ukućane neće biti u situaciji baciti hranu. Isto tako, kreativni u kuhinji će vješto iskoristiti ostatke obroka za pripremu novoga jela ili iskombinirati u idućem obroku, a oni koji nemaju te vještine i znanja vjerojatno će ih bez mnogo razmišljanja baciti u smeće''.
Infografika s rezultatima istraživanja (Izvor: doktorski rad Branka Ilakovac, 2018)
- Kako spriječiti bacanje hrane? Koševi puni, a na rubu gladi u Hrvatskoj živi milijun ljudi
- Znate li što znači 'upotrijebiti do' i 'najbolje upotrijebiti do'? Evo što kažu stručnjaci
Obitelji s malom djecom i mlađi dobrostojeći ljudi najviše bacaju hranu
Valja reći i da su istraživanja dokazala da i neka sociodemografska obilježja utječu na povećanje otpada od hrane u kućanstvima, a to su malodobna djeca, dob i kupovna moć, objašnjava Ilakovac: ''Obitelji s malom djecom koja se često nepredvidivo ponašaju za stolom najviše bacaju, kao i mlađi ljudi s visokim prihodima. Isto tako, želja da se ugodi ukućanima i gostima i pruži im se širok izbor i velika količina jela mogu proizvesti otpad. Također, strah od debljanja ili strah za zdravlje ponekad može dovesti do bacanja hrane, kao i nerazlikovanje datumskih oznaka 'upotrijebiti do' i 'najbolje prije'.''
Ni u Hrvatskoj nema egzaktnih podataka o količinama nastalog otpada od hrane, već samo procjene o količinama toga otpada koji se u miješanom komunalnom otpadu odloži na odlagališta, a koji se, prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, kreće između 380.000 i 400.000 tona godišnje.
Bacanje hrane
Prema istraživanju koje je Ilakovac provela u sklopu izrade doktorskog rada, a u kojemu je sudjelovalo 115 kućanstava s ukupno 350 osoba, pokazalo da se kućanstva u Hrvatskoj bacaju prosječno manje nego u Europskoj uniji (EU): ''Dok u EU kućanstva prema procjenama proizvode oko 92 kilograma otpada od hrane po osobi godišnje, u mome istraživanju ispitanici su proizveli prosječno 75 kilograma. Kako su mene zanimale i količine i vrste bačene hrane koristila sam metodu dnevnika praćenja bacanja hrane tijekom sedmodnevnog razdoblja, a bilježene su i količine jestivih (izbježan otpad) i nejestivih dijelova (neizbježan otpad)''.
Kućanstva su najveći sektor po proizvodnji otpada od hrane
Ilakovac upozorava da su istraživanja količina otpada od hrane iznimno kompleksna i skupa i rijetko se provode u obliku dnevnika i točnog praćenja i bilježenja količina, a češće se u studijama metodologija oslanja na matematički izračun na osnovu statističkih podataka komunalnih poduzeća ili jedinica lokalne samouprave.
''Stoga su rezultati tih istraživanja vrlo kontradiktorni pa čak u istoj zemlji imate u razmaku od tri godine zabilježene čak četverostruko veće količine. Upravo zbog odstupanja u metodama, vrsti istraživanja, izvoru otpada, načinu praćenja, ali i samoj vrsti otpada koja se prati (je li to samo izbježan otpad od hrane ili izbježan i neizbježan otpad zajedno), rezultati nisu usporedivi i potrebno je što prije uspostaviti jedinstvenu definiciju i metodologiju za praćenje otpada od hrane'', upozorava Ilakovac.
S obzirom na to da su kućanstva najveći sektor po proizvodnji
otpada od hrane, napominje - više nego proizvodnja, prerada,
prodaja i uslužni sektor zajedno - te uvažavajući činjenicu da se
dvije trećine te količine odnosi na otpad čiji je nastanak moguće
izbjeći, Ilakovac ističe da je najveću pozornost potrebno
usmjeriti upravo na ponašanje kućanstava, odnosno
potrošača.
Naime, ''bacanje hrane je problem koji se može u velikoj mjeri
riješiti educiranjem potrošača i promjenom njihove pobude za
stvaranjem otpada, uz reguliranje sustava odlaganja ove vrste
otpada. Stoga je nužno informirati i educirati građane kako bi
mogli shvatiti u čemu griješe i promijeniti svoje svakodnevne
navike i obrasce ponašanja te pozitivno utjecati na okoliš, ali i
svoj kućni budžet''.
Hijerarhija otpada od hrane - CEPOH UN
UN i EK imaju cilj - gdje je Hrvatska u toj priči?
Zbog izrazito nepovoljnog utjecaja na okoliš, kao i pretpostavke
da se njihove količine mogu prepoloviti promjenom modela
potrošnje, otpad od hrane je često ciljana specifična vrsta
otpada prilikom planiranja preventivnih aktivnosti, napominje
Ilakovac.
Podsjetimo, Ujedinjeni narodi postavili su cilj prepoloviti
globalni otpad od hrane po stanovniku na maloprodajnim i
potrošačkim (pojedinačnim) razinama te smanjiti gubitke hrane u
proizvodnji i opskrbnom lancu, uključujući gubitke poslije žetve
do 2030. Sličan je cilj postavila i Europska komisija, koja
preporučuje poduzimanje praktičnih mjera koje bi uštedjele novac,
smanjile utjecaj na okoliš proizvodnje i potrošnje hrane te
spriječile posljedice vezane uz ovaj fenomen.
''Gotovo sve europske zemlje, pa i Hrvatska, uključuju otpad od hrane u svoje programe prevencije otpada pri čemu je prevladavajuća vrsta instrumenta politike koji se koristi za sprječavanje nastanka otpada pružanje informacija koje su usmjerene na smanjenje troškova ili utječu na ponašanje potrošača. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu kontinuirano provodi aktivnosti usmjerene na smanjenje količina bačene hrane kroz izradu priručnika, provedbu projekata utvrđivanja količina otpada od hrane koje nastaju na nacionalnoj razini te kroz aktivan rad u radnoj skupini za izradu metodologije utvrđivanja otpada od hrane pri Europskoj komisiji i rad u radnoj skupini za sprječavanje i smanjenje otpada od hrane pri Ministarstvu poljoprivrede, koje je nadležno za izradu Plana za sprječavanje i smanjenje otpada od hrane Republike Hrvatske'', napominje Ilakovac.
Doniranje hrane
Gdje je i kako zapeo projekt Hrvatskoj prijeko potrebne banke hrane?
Taj bi Plan, kako Vijesti.hr doznaju u Ministarstvu poljoprivrede, trebao uskoro biti dostupan na e-savjetovanju, a objedinit će sve planirane mjere za sprječavanje otpada od hrane. Kao jednu od aktivnosti on uključuje i izradu nacionalnih smjernica za doniranje hrane, a njihovu se objavu također očekuje u prvoj polovici ove godine.
U njihovu izradu bit će uključeni stručnjaci različitih područja, napominju u Ministarstvu, i to kako bi bili pokriveni svi segmenti sustava doniranja - odgovornost za doniranu hranu, tumačenje propisa o hrani u području doniranja hrane, doniranje hrane nakon 'najbolje upotrijebiti do datuma', poslovanje doniranom hranom i slično.
Trenutak je, možda i zadnji, da se odlučno krene u reforme
Naime, često se upozorava da dok jedni hranu bacaju, drugi
gladuju – o čemu govore i brojke iz izvještaja Europskog
parlamenta za smanjenje bacanja i povećanje sigurnosti hrane: U
zemljama Europske unije godišnje na smeću završi 88 milijuna tona
neprodane zdravstveno ispravne i iskoristive hrane ili oko 865
kilograma hrane po osobi, a Hrvatska godišnje baci oko 400.000
tona ili od 70 do 90 kilograma hrane po osobi. Istovremeno, u EU
živi 125 milijuna siromašnih osoba ili onih u riziku od socijalne
isključenosti, a ukupno 3,5 milijuna su beskućnici.
Iako bacanje hrane nije velik problem samo s moralnog, nego i s
ekološkog te ekonomskog aspekta, doniranje hrane uvelike
pridonosi rješavanju sva ta tri segmenta, o čemu smo pisali
istražujući
gdje je i kako zapeo projekt Hrvatskoj prijeko potrebne banke
hrane. Stoga jejasno da je
potrebno raditi na podizanju svijesti o potrebitima i doniranju
(ne samo) hrane kao društveno poželjnom i pohvalnom ponašanju, a
na tom je polju osim zakonskih rješenja i političke volje,
potrebno i mnogo edukacije jer najteže je promijeniti svijest
ljudi.
