"Je l' vas šokirao slučaj djevojčice iz Klaićeve? Hoće vas šokirat ako vam kažem da mene nije? Usvojena sam daaaavne '88. godine. Ništa, ali ama baš ništa se od tada promijenilo nije. I tada, biološke roditelje se do zadnjeg nagovaralo da zadrže dijete, čak i kad je bilo vrlo evidentno da to ne žele. Primjerice, moja biološka majka je cijelu trudnoću govorila djelatnicima Centra da ne želi dijete i da želi dati na usvojenje, ali oni su cijelu trudnoću i kad je rodila i dalje 'radili' s njom ne bi li zadržala dijete. Iako je već prije mene dvoje djece dala na usvajanje i jako dobro znala što želi. Zamislite sada da ih je poslušala i zadržala dijete koje vrlo, vrlo ne želi.
Čemu neoduzimanje roditeljskih prava? Zašto ne dajete djeci šansu dok su još mala i lakše usvojiva? Zašto im ne dajete priliku da dobiju obitelj u kojoj ih stvarno vole i žele?
Odugovlačite dok dijete ne odraste u sistemu ili vraćate biološkim roditeljima dok se ne dogodi ovo. Nije prvi put. Nije ni zadnji. Probudite se i pokrenite! Kod roditeljstva nema popravnog."
Ovo je na Facebooku prije nekidan napisala Splićanka Dijana Radovniković povodom tragedične priče o dvoipolgodišnoj djevojčici u Novoj Gradiški koja je ovih blagdana potresla javnost.
Dijana je iz Tuzle usvojena u splitsku obitelj kada je imala svega pet mjeseci. Odvažila se podijeliti svoju intimnu priču sa širom javnosti zato da bi ukazala na problem teškog i sporog sustava prilikom posvajanja djece. Ona, naime, želi poručiti da je imala sreće isključivo zato što ju je nova obitelj pronašla dok je još bila beba pa je trauma svedena na minimum, piše Slobodna Dalmacija.
Posvojila ju je tada samohrana i prosvjetna radnica, a njena biološka majka ju je se potpisom odrekla isto kao i još njena dva polubrata. Njih troje ne znaju tko im je otac, a Dijana će kasnije shvatiti da ima još i tri polusestre koje nisu ni znale da ona postoji. Majku, međutim, nikada nije upoznala s obzirom da je, kada je stasala za tu zakonsku mogućnost, ona već bila preminula. No, kad priča o tome, Dijana ne pokazuje emocije jer, kako kaže, obitelj njene biološke majke nije njena već ova u kojoj je sada. Pritom misli na njenu širu rodbinu, a s braćom i sestrama je, pa i s nekim rođacima, u odličnim odnosima. Prirodno je da su je zanimali, ali kad su joj u Centru za socijalnu skrb izrazili saučešće zbog smrti biološke majke, pitala ih je čemu to kad je uopće ne poznaje. A kako kaže, da ju je i uspjela upoznati, ne zna o čemu bi s njom uopće pričala.
"Ne znam tko je ta žena niti me zanima tko je ona bila. Sama sam pronašla najprije jednog brata u BiH, pa drugog u Sloveniji, a zatim preko Fejsa i sestre u također u BiH",mirno prepričava Dijana za Slobodnu Dalmaciju.
"Imala sam sreću što sam usvojena vrlo brzo nakon rođenja i što me usvojila baš ova obitelj. Biološka majka napravila mi je uslugu kada mi je, unatoč pristiscima institucija, dala šansu za normalan život. Ja sam oduvijek znala da sam usvojena, uopće se ne sjećam trenutka kad sam to doznala. Mamu sam s nepune dvije godine, valjda zato što je jedna njena prijateljica bila trudna, pitala jesi ti mene rodila, a ona mi je rekla da nije. Kasnije, kad sam bila odraslija, pojasnila mi je sve i prihvatila sam to normalno", priča dok majka potvrđuje i prisjeća se kako je otišla po nju u tu udomiteljsku obitelj i kako je, kad ju je preuzela, bila u lošem stanju, rahitična i s pomanjkanjem vitamina D.
"Nema oduzimanja roditeljskih prava, nego im centri uvijek daju prednost tipa oni će se promijeniti, poboljšati, mi ćemo s njima raditi... I onda dobiješ pretučeno dijete i ovakvu tragediju", ogorčena je Dijana.
"Ništa se ne može mjerit s posvajenjem jer prije toga ste ničiji. Evo, vidjeli ste sad što se dogodilo. A zamislite kako je odrastati u domu i nemate šanse sve dok svakih nekoliko mjeseci biološki roditelj nazive i pita kako ste, a samo to dovoljan je razlog da to dijete ne možete dati na posvajenje. A parova koji čekaju dijete je more, pa evo suprug i ja sada idemo u posvajanje. Znam da ćemo se načekati i da će potrajati. Zakoni su takvi da uvijek idu na ruku biološkim roditeljima", potuno je svjesna Dijana tegobne procedure.
"Kao da sustav tjera biološke roditelje da budu s djecom. Ali jednostavno ih ima koji to ne žele! A vrijeme prolazi, djeca rastu i onda ih malo tko želi usvojiti jer svi žele malu, bijelu i zdravu bebu, shvaćate. Osim toga, što kasnije dođe do usvajanja ono je sve traumatičnije. Kad vas usvoje kao bebu, nema traume. Iako ne mislim da ovdje ima ičega senzacionalnog i humanog, jer netko hoće dijete, a dijete treba obitelj. Tada postanemo nova obitelj i to je sve. Posvojenja bi trebala biti nešto normalno", zaključuje dok s ljubavlju gleda svoju, kako kaže, pravu majku.
Dijana gorljivo podvlači da bi zakon trebao omogućiti što lakše i što brže oduzimanje roditeljskih prava i odmah davati djecu na usvajanje, a parova ima toliko da će se naći isti dan.
