Ljeti se divimo njihovoj prirodnoj ljepoti, uživamo u tirkiznoj
bistrini mora, u hladu i mirisu borova, u šarmu kamenih kuća i
zamišljamo ih kao idilična mjesta za cijeli život. Ali budimo
iskreni kad zazimi i zasivi i zapusti malo tko poželi život na
otoku. Znaju to i otočani ali nije sve tako tmurno i depresivno.
Škola može biti vesela i sa samo četiri učenika a društveni život
bogat i sa samo jednim kafićem i jednom trgovinom.
Bura je rastjerala oblake i jugo, sada je nad Elafitima sunce po
kojem je nakon više dana zaplovila i jedina veza otočana s
kopnom.
Koločep ili kako ga Dubrovčani nazivaju Kalamota, otok je na kojem u zimskom periodu živi oko stotinjak stanovnika. imaju svoju poštu, trgovinu, kafić imaju i ambulantu. A tu je i desetak djecu, kažu nikad više u posljednjih 50 godina. Njih 4 pohađa područnu školu.
Petar, Karmen Lana i Marija 4 su mala Kalamoteza koji vrijedno zapisuju sve što učiteljica Mira kaže. Njihovi dani na otoku, uglavnom su puni igre.
''Nekad kad nekog nema, nekad nas bude deset a nekad pet'', rekao je Petar Matijević, 1.razred Područne škole Koločep.
''Igramo se, imam puno prijatelja idemo šetati, igrati se s rođacima, rolam se doma crtam i idem brati naranče'', kazala je Marija Matijević, 3.razred Područne škole Koločep.
''Ljeti se kupamo igramo se i to je to. Zimi kad kiša pada samo stojimo doma cijeli dan'', opisala je Lana Vuleša, 1.razred Područne škole Koločep.
Jedinu buku stvaraju multikultivatori, oni su uz skutere jedino prijevozno sredstvo na otoku. Svoj užurbani život u Zagrebu Maro je zamijenio otočkim.
''Mislim da je veća depresija u Mamutici ono, u Zagrebu, naš nego ovdje. Biti depresivan u prirodi znači da nećeš nikako na dobar put. Možeš samo bit u Grudu depresivan ovdje ne'', rekao je Maro Marinčić.
Na Koločepu ima jedan kafić, jedna trgovina - te dvije lokacije su glavne točke gdje se dolazi ćakulati i razmjenjivati mudrosti.
Slično je i na Šipanu. Ovdje živi oko 350 ljudi, većinom starijih.
''I stvarno je problem jer mladi idu, nemaju zapošljavanje i nemaju, što ja mislim nemaju mogućnost da grade kuću'', kazao je Teofil Bogdan.
A za mlade roditelje problem je logistika.
''Znači ako dijete ima u 4 sata trening mi moramo poći u 12 i 30 iz kuće i tek doći u 9 sati navečer u kuću da bi dijete bilo na nekom treningu, aktivnosti svojoj 45 minuta. Što je nama ne moguće izvesti kao roditelju s otoka'', izjavio je Perica Matijević.
Drugim riječima za doći iz Dubrovnika po valovitom moru treba nekada sat vremena ili više. A kad zapuše jugo ili malo jača bura. Broda nema.
''Kako je ljudima koji žive na Kalamoti, a rade u gradu? Pa bogami nikako. Ja sam godinama to činio. Svako jutro dizanje u 5 i po u Donje čelo motorom ili pješke u Gruž po auto ili motorom na posao i tako'', kazao je Stjepan Pače.
''Njima znači da brod ima neku sigurnu liniju jednu liniju koja će poć i koja će se vratiti'', rekao je Luko Šoletić, kapetan broda Postira.
Na suživot s nesigurnom linijom već su navikli, kao i na zimski otočki đir.
''Cijeli život ovdje živim. Lijepo je, lijepo je. Ima svojih mana, ali ima puno više vrlina. Navikne se čovjek na sve'', opisao je Matijević.
''Sve ima svoje čari. Normalno, ljeti je sve ovo što vidite puno i gostiju i domaćih i stranaca i ljudi koji gravitiraju Kalamoti i Gornjem čelu, a sad je to evo vidite, naletite tu i tamo na kojeg čovjeka'', kazao je Đuro Musladin.
Bit će ljepše kada dođu božićni praznici pa školarci s kopna stignu na otoke, onda će opet zatišje pred buru. Jer čim krenu topliji proljetni i ljetni dani - stižu im gomile turista - dotad će uživati.
