Događaji u Saboru prošloga tjedna, među čijim su glavnim akterima bili i predsjednik Vlade Andrej Plenković te potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, neće baš tako brzo biti zaboravljeni. Pogotovo dok iz dana u dan, kao što smo već upozoravali, na razne načine svjedočimo i postajemo svjesni raznih oblika nasilja u Hrvatskoj zbog čega se pitamo je li ona zemlja nasilja ili je to pretjerano reći, je li zemlja koja vrlo malo kao država i društvo cijeni vrijednost mirnog rješavanja sukoba?
- 'Nema društvenog života bez sukoba, no rješenje nije u ludoj ambiciji da se ukloni drugu stranu'
- 'Nasilje neće nestati preko noći. Kao društvo se moramo opredijeliti za nenasilje'
Odgovore na ta pitanja imajući na umu širu sliku u kojoj su ispadi u Saboru komadić mozaika već smo bili potražili kod sociologa, filozofa i politologa Srđana Dvornika te mirovnoga edukatora i jednog od osnivača Centra za mirovne studije (CMS) Gorana Božičevića, iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta. Njihova razmišljanja podijelili smo ovdje, a s obzirom na to da je važno čuti i što kažu psiholozi, odgovore smo potražili i u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD).
''Bilo bi pretjerano reći da je Hrvatska zemlja nasilja, premda smo u usporedbi s većinom EU zemalja manje osjetljivi na ono što se danas zove 'politička korektnost', odnosno na poštivanje tuđih integriteta. Primjerice, u školama se često programi za nenasilje vode pod sloganom 'Budimo prijatelji' što je pretjerivanje, a nije ni moguće ni potrebno kako bi živjeli bez nasilja. Poštujmo jedni druge, uvažavajmo tuđe ljudsko dostojanstvo - to je moguće i potrebno i ne još dobro razvijeno u našoj zemlji. Ne možemo baš uvijek mirno. Emocije i razina energije se podignu, ali možemo s uvažavanjem tuđeg i svog dostojanstva'', istaknula je za Vijesti.hr jedna od najuglednijih hrvatskih psihologinja Jasenka Pregrad.
''Nasilje najčešće, a zlostavljanje uvijek ima za cilj uspostaviti nadmoć i kontrolu nad drugima, u pravilu onima koji su već startno slabiji ili ovisniji - u obitelji to su djeca i žene, u školi učenici, u vršnjačkom zlostavljanju oni slabije socijalizirani učenici'', napominje i dodaje: ''Učitelji već dugo zazivaju više autoriteta i strože kazne za učenike koji ne poštuju kućni red škole i svoje dužnosti. To naravno nije zato što bi htjeli biti nasilni, nego zato što bi htjeli uspostaviti kontrolu i vratiti izgubljeni autoritet baziran na nadmoći. Sve kad bismo im i mogli vratiti taj starinski autoritet, to ne bi dalo rezultata''.
''Oni zapravo i stvarno i sada imaju moć, ali u promijenjenim društvenim odnosima koji naglašavaju pravo na izbor i ne podržavaju norme i 'moranje', tu moć trebaju graditi kroz odnose s učenicima kao subjektima. Trebaju svojim osobnim odnosom regulirati odnose s učenicima. I očito većini učitelja to polazi za rukom jer je i nedavno istraživanje Instituta za društvena istraživanja, kao i mnoga prethodna, pokazalo da učenici odnose sa svojim učiteljima ocjenjuju vrlo dobrima - u prosjeku solidnom četvorkom, premda u školu uglavnom ne vole ići. Što posao učitelja čini samo težim'', upozorava Pregrad.
Podsjeća da politika na žalost uvijek uključuje potrebu za nadmoći i kontrolom, bilo birača, političkih neistomišljenika ili protivnika: ''Mnoga ponašanja koja bi se u preventivnim programima za nenasilje među djecom kvalificirala kao ruganje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, ponižavanje - a to su sve vidovi nasilja - odnosno odsustva poštovanja nečijeg dostojanstva, nekako su se 'normalizirala' u prostoru politike'', objašnjava psihologinja.
Donošenje maketa aviona u određenom kontekstu imalo je za cilj ponižavanje i ismijavanje
''Ponašanje Plenkovića i Krstičevića na saborskoj sjednici je
incident jer je dobilo dozu tjelesne reakcije i jer je rijetkost.
Međutim, način na koji se zastupnici i svi sudionici politike
međusobno ophode nerijetko bismo kvalificirali kao verbalno
nasilje. Donošenje maketa aviona u tom kontekstu jest imalo za
cilj ponižavanje i ismijavanje. U politici se učestalo koriste
onim što logika naziva argumentum ad hominem (protiv osobe)
umjesto da se spori suština djelovanja ili odluke. Taj dan u
Saboru je pokazao da (još) nismo normalizirali fizičko nasilje i
izrazito proste riječi, ali verbalno nasilje dobrim dijelom
jesmo. Naravno da takva normalizacija utječe i na način na koji
se svi mi ostali ponašamo jedni prema drugima. U tom smislu jesmo
tolerantniji na verbalno nasilje i socijalno isključivanje više
nego druge zemlje Europske unije'', ističe psihologinja Jasenka
Pregrad.
No, jasno je da nasilje neće nestati preko noći i da se kao
društvo moramo opredijeliti za nenasilje. Važnu ulogu u tome
treba igrati mirotvorno obrazovanje i njegovanje kulture dijaloga
kao načina rješavanja problema. Međutim, kao što smo već također
pisali, još uvijek nismo dovoljno svjesni i da mirovni rad treba
postojati i kad nema rata te da on znači građenje i održavanje
društva bez nasilja, bez diskriminacije, bez nepravde.
Psihologinja
Pregrad napominje da se suvremena znanost danas mnogo i ozbiljno
bavi pitanjem odnosa u različitim područjima ljudskog života i
djelovanja. Kao primjer navodi da se poslodavci dovijaju kakav
odnos uspostaviti s tzv. milenijskom generacijom (koja je
izrazito osjetljiva na osobni integritet) s ciljem da se oni
dobro uklope u radne procese i budu učinkoviti jer je to u
interesu poslodavca.
''Između raznih termina koji se rabe, ovdje ću odabrati termin
'odnos ravnopravnog dostojanstva'. On naglašava da čak i kad
nismo ravnopravni po odgovornosti, nadležnosti ili moći i
kontroli, važno je da budemo ravnopravni u osobnom dostojanstvu.
A to podrazumijeva da oni koji su nadređeni brinu o dostojanstvu
podređenih, da većina brine o dostojanstvu manjina. I naravno o
svom osobnom. To osigurava stvarni dijalog u suočavanju s
različitostima pa i u rješavanju problema i sukoba'',
naglašava Pregrad.
Mnogi
programi koji se bave nenasiljem ostaju trajno u krilu civilnog
društva
Objašnjava da je nenasilna komunikacija i nenasilno rješavanje
sukoba na neki način izvedenica ove nove paradigme u odnosima
koju nam je svima vrijednosno donijela prvenstveno postmoderna i
pravo na činjenje vlastitih izbora, a legislativno Deklaracija o
ljudskim pravima. Podsjetimo, njezin prvi članak kaže: ''Sva
ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i
pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna
prema drugima postupati u duhu bratstva''.
''A o tome doista ne brine nitko iz vladinog sektora. Brinu
nevladine udruge i civilno društvo što dakako nije ni približno
dovoljno. Mnogi programi koji se bave nenasiljem ostaju trajno u
krilu nevladinih udruga i, kako vrijeme prolazi, sve teže
dobivaju mogućnost ulaska u sustav odgoja i obrazovanja i
materijalnu podršku za svoje djelovanje'', upozorava
Pregrad.
U Hrvatskoj, valja podsjetiti, postoji GOOD inicijativa koja okuplja pedesetak nevladinih udruga, a osnovana je kako bi ojačali svoje djelovanje u odnosu na sustav odgoja i obrazovanja. Iako je iza njih niz programa koje sustavno i kontinuirano provode godinama, država ih i dalje ne prepoznaje kao ravnopravne sudionike.
''Udruzi TESA Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku odbilo je financirati uspješan i posjećen program koji su financirali 10 godina, a bio je namijenjen besplatnoj podršci djeci i mladima koji trpe nasilje. Program 'Stop nasilju među djecom" koji su domaći stručnjaci razvili na inicijativu UNICEF-a i provodili od 2003. do 2010. godine i koji su s uspjehom primijenile 153 škole imao je suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO), kao i njihovu pohvalu u završnoj evaluaciji, no nisu nađeni resursi za njegovo preuzimanje. On je proglašen primjerom dobre prakse 2014. - UN godine #ENDVIOLENCE, preveden na engleski jezik kako bi ga mogle koristiti i druge zemlje, međutim ne i zemlja u kojoj je nastao'', upozorava psihologinja Jasenka Pregrad.
Učenici u razredu, ilustracija, škola, učenje, razred
''Činjenica
je da je briga za razvoj odnosa ravnopravnog dostojanstva,
mir i nenasilje potpuno ostavljena civilnom sektoru. Bez obzira
na predanost i kvalitetu rada udruga to neće dovesti do veće
razine poštovanja u svekolikim međuljudskim odnosima sve dok
država ne preuzme svoj velik komad odgovornosti za razinu nasilja
u društvu'', zaključuje Pregrad.
I upozorava: ''A to ne znači da donosi Pravilnike, kao što se
htjelo ovim posljednjim Pravilnikom nespretnog naziva -
(Pravilnik o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore
i stručnoga tretmana učenika u riziku za razvoj problema u
ponašanju i učenika s problemima u ponašanju) koji je u upravo
okončanom savjetovanju s javnošću s pravom polučio unisono
negativno mišljenje''.
