Tugovanje je proces, a ne zadatak koji moramo obaviti u zadanom roku, i nema ispravnog i neispravnog načina tugovanja. Gubitak se ne može zaboraviti, ali možemo naučiti dalje živjeti s njim. Tugovanje je prirodno liječenje i normalna reakcija na gubitak nekoga koga smo voljeli, nečega što nam je bilo vrijedno i važno. Ako primjećujete da se ne možete nositi sa svojim uobičajenim svakodnevnim životom, svakako odmah potražite stručnu pomoć - neke su od ohrabrujućih poruka iz edukativnog videa koji je ovih dana objavilo Zagrebačko psihološko društvo (ZPD).
''Godina koja je polako na zalasku donijela je mnoge gubitke
- gubitak osjećaja sigurnosti i slobode, materijalne gubitke,
gubitke kontakata, dodira, izraza lica ... Osim ovih,
svima zajedničkih, donijela je i neke samo naše, manje ili
veće gubitke. Znamo i to da će se mnogi upravo ovih dana
posebno prisjećati voljenih ljudi koji više nisu tu.
Imajući sve to na umu poklanjamo još jedan animirani film na temu
gubitka i tugovanja. Nudimo ga kao podršku i toplu, mekanu dekicu
za suočavanje s gubicima i svime što ono donosi'', poručuju iz
ZPD-a.
Napominju kako je ''važno znati da je sasvim u redu biti tužan i tugovati svoje gubitke, koliko god se oni, iz neke šire perspektive činili maleni i beznačajni – i dalje, nama su važni i naši su. Tugovati ih ne znači ne imati empatije i razumijevanje za one koji su na (objektivno) teži način pogođeni događajima koji su nas zatekli. Upravo suprotno, završeni procesi tugovanja i odžalovani snovi, nadanja i slike budućnosti koja se neće dogoditi otvaraju u nama nova mjesta u kojima možemo naći podršku za sebe ali i svoje bližnje kojima je ona potrebna''.
''Bez obzira na to koliko se gubici činili velikima ili malima, opravdanima ili neopravdanima, važnima ili nevažnima posvetite im vrijeme i dajte im prostora znajući pri tome da na kraju procesa tugovanja, kojem se prirodno opiremo jer je bolno, čeka novi kapacitet i snaga da se nosimo s onime što realitet, kakav god on bio, donosi. Tamo se nalazi i obnovljeni kapacitet za neke nove nade, želje i fantazije, za optimizam'', ukazuju psiholozi i psihologinje.
''Kad tugujemo to ne znači da smo slabi i nesposobni nositi se sa životom i da nismo dovoljno "pozitivni" već da prorađujemo gubitak koji smo doživjeli, liječimo se i skupljamo energiju za dalje. Ova godina nam je svima nažalost donijela dosta materijala pa budimo nježni prema sebi i jedni prema drugima i budimo svjesni onoga što nam se događa jer, iako bolan, to je prvi korak'', ističu psiholozi i psihologinje iz ZPD-a.
Njihov svakodnevni angažman tijekom karantene ovoga proljeća u COVID-19 krizi prepoznala je međunarodna organizacija Global Giving, a kako je ranije klinička psihologinja Iva Žegura iz ZPD-a objasnila za RTL.hr: ''Kontaktirali su nas sa željom da financijski podrže rad ZPD-a. Odlučili smo ta sredstva upotrijebiti za kreiranje edukativnih filmova na temu traume, mentalnog zdravlja te gubitka i tugovanja''.
''Smatramo da je to idealan način kako objasniti ljudima što im se događa kao i što mogu učiniti kako bi podržali sebe i druge tijekom krize. Istovremeno, filmići ostaju i dostupni su nama, ali i svima ostalima, za korištenje kada god je potrebno. Filmići su namijenjeni svima bez obzira na uzrast, obrazovanje i slično'', istaknula je Žegura.
Nakon animiranih filmova ''Mentalno zdravlje'' i ''Trauma'' izašao je ovih dana i film na temu ''Gubitak i tugovanje'', a nakon tog ZPD će nastaviti i dalje iznositi znanja i spoznaja kojima raspolaže psihološka struka što će biti nužno s obzirom na to da zbog izolacije, siromaštva i anksioznosti, pogotovo uslijed pandemije koronavirusa (a u Zagrebu i potresa) prijeti i globalna kriza mentalnog zdravlja.
Pred Hrvatskom, koja još uvijek ne ulaže dovoljno na tom polju ni inače - podsjetimo, još uvijek nema Nacionalne strategije za zaštitu mentalnog zdravlja, a što se tiče aktualne pandemije i Nacionalnog stožera civilne zaštite sve češće se čini da će prije nestati sam koronavirus, nego biti uključeni psiholozi - tu slijedi zaista mnogo posla.
Pogotovo s obzirom na to da je pitanje mentalnog zdravlja i dalje često na razini trivije ili dalje tabua te vrlo plodno tlo za stigmatizaciju iako je odavno jasno da nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Ključ je u prevenciji i tome da se svim osobama u Hrvatskoj bez obzira na njihovu dob, spol, rod, ekonomski status ... osigura jednaka dostupnost službi za mentalno zdravlje i njihovih programa.
Sami psiholozi i psihologinje, čiji rad kontinuirano pratimo, uspjeli su u krizi uslijed epidemije i potresa izvanredno brzo reagirati preko Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i različitih regionalnih društava pa tako i ZPD-a, udruga s kojima surađuju, ali i unutar ustanova i institucija u kojima su zaposleni te omogućiti psihološku pomoć i podršku na različite načine pri čemu valja istaknuti da su mnogi puno toga odradili i volonterski uz svoj primarni posao.
''Ekstremne okolnosti i iznimna profesionalnost doprinijeli su tome da važnost struke postane vidljiva. No, ovo je tek početak i sada kada je očit neizmjeran doprinos psihologije u društvu, prije svega je važno da struka dobije jasnu i kontinuiranu podršku zakonodavaca i institucija koji stvaraju zakonske regulative i određuju financiranje'', istaknula je Žegura uz napomenu da je potrebno i graditi svijest o tome da niti većini, niti pojedincu te većine ne može biti dobro dok nije dobro svima u društvu - i iz većinskih i iz manjinskih skupina.
