Zaštita interesa žrtava morala bi biti jedna od osnovnih zadaća kaznenog pravosuđa. Međutim, tijela kaznenog progona i kazneni sudovi uglavnom ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri njihova prava. Umjesto toga i dalje je fokus na pravima okrivljenika.
Svjedočenje je vrlo često stresno iskustvo, pogotovo ako ste žrtva i još k tome oči u oči s nasilnikom jedva koji metar dalje od njega u malenom uredu koji glumi sudnicu, a takve su situacije u Hrvatskoj najčešća slika.
Zaboravite na snimke iz velikih dvorana sudova kakav je onaj Županijski na zagrebačkom Zrinjevcu u kojima sjede 'velike' političke zvjerke poput bivših ministara i premijera. A čak i da ostanemo u sferi politike, realnija je slika kakvu smo nedavno imali prilike vidjeti u slučaju supruge jednog političara koja sjedi sama u manjem uredu, odnosno sudnici u manjem gradu, sama nasuprot mase ljudi, novinara, javnosti.
U njezinu slučaju, ne ulazeći u pravni meritum, situacija je u
međuvremenu ipak lakša utoliko što ima podršku ljudi koji rade
upravo kao podrška žrtvama i svjedocima i osjeća se snažnije.
Međutim, susret sa sudom, čak i ako nije riječ o nekom teškom
događaju, za građane i građanke koji se s njim susreću prvi put,
a u većini slučajeva je najčešće tako, može biti neugodan, pa čak
i traumatičan. Naime, većina ljudi nikad nije svjedočila ili bila
na sudu i ne zna uloge stranaka u postupku, niti znaju kako teče
sudska rasprava.
Tu na scenu stupaju 'pravosudni anđeli čuvari', kako često zovu
ljude koji se bave podrškom žrtvama kaznenih djela i svjedocima,
bilo da je riječ o volonterima ili onima koji rade u posebno
ustrojenim uredima na sudovima.
Takvi su odjeli ustrojeni samo na sedam županijskih, odnosno
sedam općinskih sudova temeljem sporazuma o osnivanju zajedničkih
službi, no reorganizaciju mreže pravosudnih tijela nije pratio
daljnji razvoj mreže podrške. Sustav, ako ga takvim možemo zvati,
i dalje se uvelike oslanja na organizacije civilnog društva iako
njihov doprinos još uvijek adekvatno ne prepoznaje.
Primjerice, gotovo ni na jednom sudu nemaju stalno osiguranu
zasebnu prostoriju za svjedoke/žrtve, a na nekim sudovima
volonterima se ne dopušta da prisustvuju ročištu uz žrtvu kao
osobe od povjerenja iako je to jedna od njihovih
najznačajnijih usluga koja pomaže u smanjenju straha i nelagode.
Jer, važno je podsjetiti, službenici ili volonteri ne pružaju
psihološku pomoć niti daju pravne savjete, već upućuju one koji
im se obrate gdje i kako to mogu ostvariti.
'Bez svjedoka nema pravde'
''Strah za vlastitu sigurnost, osjećaj psihološke ugroženosti, proživljavanje neugodnog i uznemirujućeg iskustva, potpuna nepripremljenost i nepoznavanje predkaznenog i kaznenog postupka, retraumatizacija zbog ponovnog susreta s okrivljenikom u sudnici, opasnost od sekundarne viktimizacije. Dugoročno, traumatski događaji znaju dovesti do rušenja svjetonazora, osjećaja nesigurnosti u životu, promjene u sustavu vrijednosti, pesimističnih očekivanja od budućnosti'', navodi Miren Špek, izvršni direktor Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, za Vijesti.hr kao ključne probleme s kojima se susreću žrtve i svjedoci i zbog kojih im je potrebna podrška.
Naime, prilikom pružanja podrške svjedocima i žrtvama ratnih zločina na Županijskom sudu u Vukovaru, kojih je 2006. godine bio svaki radni dan nekoliko desetaka po ročištu, prisjeća se Špek, ''osjetila se snažna potreba za dodatnim pružateljima neposredne podrške, kako informativne tako i emocionalne. Ona je bila neophodna kako bi deseci osoba bez traume ili smanjene traume iskazivali o sjećanjima i osjećajima koji su proizašli iz činjenice da im je poginuo/nestao/ranjen netko blizak ili pak porušena životna ušteđevina. Model se primijenio i na druga kaznena djela''.
''Svatko tko je bio ili jest žrtvom ili svjedok nekog kaznenog djela ili prekršaja, zna koliko je važno da nisi sam, da imaš potpune i jasne informacije koja su tvoja prava, kako ih ostvariti, gdje i jesu li besplatna'', napominje Špek.
Besplatan broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006 - od 8 do 20 sati
U Hrvatskoj glavnu ulogu u informiranju žrtava imaju policijski
službenici. Prilikom prijave kaznenog djela, dužni su žrtvama
pružiti informacije o njihovim pravima, usmeno i kroz uručivanje
obrazaca s informacijama o pravima žrtve. No, osim policije, i
DORH je dužan žrtvu upoznati s njezinim pravima, kao i ukazati na
Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i
prekršaja 116 006 - broj je besplatan.
Međutim, prema podacima Nacionalnog pozivnog centra za žrtve
kaznenih djela i prekršaja u 2018. godini 335 žrtava je bilo
upućeno na broj od strane policije, a manje od pet pozivatelja za
liniju 116 006 saznalo je od strane predstavnika državnog
odvjetništva. S obzirom na to da se prema službenoj statistici
MUP-a godišnje prijavi od 50.000 do 70.000 kaznenih djela, ovi
podaci u najmanju ruku pokazuju da pravo na informiranje žrtve
nije u praksi u potpunosti provedeno, osobito onda kad je u
pitanju referiranje na postojeće službe za podršku.
Policijski službenici, državni odvjetnici i suci trebaju edukaciju
Zakonodavni okvir, već uobičajeno, formalno jamči širok spektar prava, no još nisu postignuti standardi podrške i zaštite, a pučka pravobraniteljica Lora Vidović upozorava da pravosudne institucije i dalje nisu u dovoljnoj mjeri pripremljene za potpunu implementaciju europske Direktive o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela.
''Izvidi, istraživanja i istrage traju predugo, ročišta za prvu
raspravu nakon podizanja optužnica često se ne zakazuju
mjesecima, uobičajeno je da između raspravnih ročišta prođe i
nekoliko mjeseci dok postupci znaju potrajati godinama.
Pritom, žrtve se tijekom predkaznenog i kaznenog postupka, gotovo
u pravilu, višestruko ispituje, čime se bitno povećava rizik od
nove emocionalne i psihološke traume, a ne skrbi se ni o njihovim
ostalim pravima'', upozorila je pravobraniteljica i u svojem
Izvješću za 2018. godinu.
Iako postoji Nacionalna strategija razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima u RH od 2016. do 2020. godine pojedine mjere još uvijek nisu zaživjele jer je Vlada prateći Akcijski plan usvojila tek početkom 2019. godine. Pritom je i dalje velik problem to što policijski službenici, državni odvjetnici i suci nisu nedovoljno educirani o podršci žrtvama te izostaje suradnja s tijelima, ustanovama i organizacijama civilnog društva te odjelima za podršku žrtvama i svjedocima.
Sustav podrške žrtvu ohrabruje na prijavu kaznenog dijela
''Sustav podrške je potreban jer od podizanja kaznene prijave,
zaprimanja poziva za glavnu raspravu pa do početka glavne
rasprave i donošenja presuda, žrtve/svjedoci kaznenih djela
praktično bi bili prepušteni sami sebi. Ili svojoj socijalnoj
mreži. A što ako ju nemaju? Također sustav podrške je potreban
kako bi se žrtva osnažila na prijavu kaznenog djela, ali i kako
bi bili s njom nakon kaznenog postupka, presude ili pak puštanja
počinitelja na slobodu ili uvjetni otpust. Cijeli je niz
problema, posebno u slučajevima teških tjelesnih ozljeda,
obiteljskog nasilja ili silovanja, ali ipak najznačajniji, tko će
im čuvati djecu, kako doći do suda, gdje će boraviti prije
davanja iskaza, tko će im objasniti postupak koji slijedi, tko će
ih otpratiti do sudnice, koga kontaktirati kada se suđenje završi
radi dobivanja dodatne podrške i potrebnih informacija i drugo'',
objašnjava Špek.
Napominje i da tendencije europskih zakonodavstava idu za izjednačavanjem žrtava kaznenih i prekršajnih djela upravo zato da žrtve prekršajnih djela ne bi bile u nepovoljnijem položaju: ''Većina nasilja koje se događa u bliskim odnosima u hrvatskom zakonodavstvu procesuira se upravo unutar prekršajnog postupka te bi se sužavanjem samo na kaznena djela uvelike ograničila prava velikog broja žrtava. Također žrtva nema istu zaštitu i podršku kada se nalazi u postupcima koji nisu kazneni ili prekršajni. Tako na primjer u parnicama za rastavu ili skrb o djetetu ako je jedan od supružnika osuđeni počinitelj nasilja u obitelji, žrtva neće moći konzumirati primjerice pravo da iskazuje putem video-linka, a možda je to baš ključno''.
''Velik je problem i što više od 90 posto žrtava s kojima smo se susretali ali i običnih građana koji bi mogli postati žrtvom kaznenog djela nasilja s teškom tjelesnom ozljedom nisu znali kako imaju pravo na novčana sredstva iz sredstava državnog proračuna kroz Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela. Država daje naknadu ne zato što je odgovorna, nego zato što je solidarna i jer je to pravično'', objašnjava Špek.
Međutim, korisnici i korisnice upozoravaju na kompliciranost
postupka, dugotrajnost, probleme jezičnih barijera, nedostatak
pravne pomoći i probleme sustava naknađivanja. U nešto više od
pet godina primjene Zakona isplaćeno je manje od 300.000 kuna.
Razlog leži u činjenici kako je Zakon o novčanoj naknadi žrtvama
kaznenih djela poprilično restriktivan.
Špek upozorava i da kad se govori o pravu na pružanje pravne
pomoći i svake druge vrste savjeta, propušta se informirati žrtvu
da se pravna pomoć prema Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći
odnosi samo na građanske i upravne sporove: ''Preporuke Komisije
Europske unije jasno ističu kako bi 'pravo na savjet' trebalo
tumačiti šire nego što je uobičajeno, budući da se ne odnosi samo
na pravni savjet, već se može odnositi i na financijske savjete
te savjete iz područja osiguranja. Savjetnik bi mogao biti iz
redova pomagačke struke (primjerice psiholog), ukoliko je takav
savjet potreban žrtvi kaznenog djela''.
Žrtve i svjedoci prepoznaju rad udruga
Da je potreban niz izmjena Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, između ostalog, upozorila je Ministarstvo pravosuđa i pučka pravobraniteljica, kao i da na sudovima gdje se podrška žrtvama i svjedocima pruža u okviru zajedničkih službi, odobri zapošljavanje dodatnih službenika te da ih osnuje tamo gdje ih nema.
Ministarstvo pravosuđa, naime, financira trogodišnji program 'Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela' u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku, a provodi ga 10 organizacija civilnog društva i postigli su zavidne rezultate, ali i dalje se, kako rekosmo, susreću s nizom poteškoća.
Riječ je o Udruzi za podršku žrtvama i svjedocima; Centru za građanske inicijative Poreč; Centru za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN; DEŠA – Dubrovnik; Udruzi HERA Križevci – za zaštitu i promicanje ljudskih prava; Informativno pravnom centru; Ženskoj grupi Karlovac KORAK; S.O.S. Virovitica – savjetovanje, osnaživanje, suradnja; SOS telefonu za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije te Udruzi ZvoniMi, a nositeljica programa je Ženska soba – Centar za seksualna prava.
Referentni Centri Osijek i Vukovar su od svojeg osnivanja pa do 30. lipnja ove godine primili nešto više od 800 korisnika dok je u pet godina rada Nacionalni pozivni centar primio više od 6.000 poziva.
Članovi udruga volonteri odabrani su i educirani po strogim uvjetima, a riječ je gotovo u pravilu o pravnicima, psiholozima, socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima ili studentima spomenutih struka. Njihova pomoć žrtvama i svjedocima zaista puno znači, znaju da nisu prepušteni sami sebi i svojim strahovima. Iako, ima još puno posla na razvoju sustava.
Volje za promjenama ima, najviše kod civilnog društva te jednog djela državnog aparata, ističe Špek i napominje: ''Fokus su predstavnici pravosuđa, suci, državni odvjetnici, policija, ali i socijalna skrb i zdravstvo. Upravo je socijalnoj skrbi i matičnom ministarstvu u tzv. amanet palo nasilje u obitelji, koje je veoma kompleksan proces, posebno neusporediv s drugim kaznenim postupcima. Proces traži učenje, neprestano, nadogradnju, propitivanje tradicijskih shvaćanja i slično. No ipak se pokreće''.
Što Hrvatska može naučiti od kolegica iz EU?
Finska ima zavidan sustav podrške, u odnosu na broj stanovnika, ističe Špek: ''Osim mreže koja čini i crveni križ i polumjesec, nalaze se društva psihologa, crkve, udruge za podršku žrtvama kaznenih djela, skloništa i slično, a djeluje kao jedno i nema konkurencije da tako kažem, sustav financiranja rada svih tih pružatelja usluga osim iz državnog proračuna, veći dio dobiju iz tzv. Fonda za žrtve, koji se puni iz sredstava kazni nad osuđenim počiniteljima kaznenih djela. Primjerice, za lakše kazneno djelo se uplaćuje od 50 do 150 eura, a za teža i do 800 eura'', opisuje Špek.
Njemačka, dodaje, ''propituje svoj Zakon o novčanim naknadama za žrtvu kaznenog djela, ali tako da proširuju prava kako bi žrtvi osigurali i pravo na besplatnu psihoterapiju, kao i bolničko liječenje, te uveli umirovljene uslijed teškog tjelesnog oštećenja. Francuska također ima odličan sustav podrške žrtvama i svjedocima, kao i Austrija - posebno kada je riječ o sigurnim kućama i stambenom zbrinjavanju žrtva nasilja u obitelji''.
