Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović istaknula je da bi prosječna plaća od oko 1.000 eura znatno smanjila broj odlazaka iz Hrvatske. No je li to izgledno u skorije vrijeme i koji bi iznos bio dovoljan, kao i je li samo rast plaća dovoljan da zaustavi iseljavanje - pitanja su oko kojih se i dalje lome koplja. Naime, prosječna neto plaća u Hrvatskoj kreće se oko 6 200 kuna, a i nju zarađuje tek manje od trećine ukupno zaposlenih.
"Ideja da je Hrvatska već do danas mogla imati prosječnu plaću od 1.000 eura ili da bi to barem mogla imati u skoroj budućnosti nije uopće nerealna", smatra Darko Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i europska pitanja SSSH-a, koji je za Vijesti.hr podsjetio i na rast plaća koji su od ulaska u članstvo ostvarile druge nove članice Europske unije. S obzirom na to, kaže, jasno je da bi Hrvatska, da je bila barem približno uspješna kao one, mogla imati takvu razinu plaća.
"Iako su, pod pritiskom nedostatka radne snage, plaće u pojedinim sektorima tijekom protekle dvije godine već počele osjetno rasti, za nastavak ovog trenda i njegovo širenje na ostale sektore značajnu ulogu moraju odigrati i država i poslodavci", ističe Šeperić i pojašnjava: "Reforma javne uprave, uključujući jačanje vladavine prava, te kvalitetnije razvojne strategije koje se doista i provode u praksi očiti su preduvjeti koje mora ostvariti država kako bi stvorila poticajnije okruženje za ekonomski rast. S druge strane, poslodavci moraju unaprijediti procese poslovnog upravljanja i organizacije rada kako bi se mogla povećati konkurentnost i produktivnost. Dio poslodavaca to je već i napravio i stoga im veće plaće ne predstavljaju problem. Nažalost, i dalje je previše onih koji su svoju profitabilnost godinama gradili na drugim temeljima, i time ujedno ograničavali potencijal rasta hrvatske ekonomije".
No postavlja se pitanje je li to dovoljno za normalan život u
Hrvatskoj s obzirom na standard i kupovnu moć, odnosno troškove
života u RH? A ti troškovi će zasigurno i rasti i kako osigurati
rast plaće, pri čemu ne treba zaboraviti niti na onu
minimalnu?
Uz napomenu da je nezahvalno procjenjivati što je dovoljno za
normalan život jer je u prirodi čovjeka da uvijek teži boljemu,
Šeperić napominje: "Ipak, s plaćom od 1.000 eura svakako bi se u
Hrvatskoj moglo puno normalnije živjeti nego što je to danas
slučaj. No osim prosjeka, moramo voditi računa i o distribuciji
plaća. U Hrvatskoj trenutno više od 70 posto zaposlenih prima
plaću manju od prosječne. Dostići prosjek od 1.000 eura, što bi
značilo oko 20 posto više nego sada, pri sadašnjoj distribuciji
plaća, još bi uvijek ostavilo ogroman broj zaposlenih s plaćama
od kojih se teško može normalno živjeti".
I ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević smatra da su prosjeci vrlo nezgodna stvar te upozorava da iako je danas prosječna plaća oko 6.200 kuna, ogromne su nejednakosti u društvu: "Radije bih rekao da je poželjna situacija ona u kojoj više od 50 posto građana ima plaću veću od 1.000 eura, ali realnost je takva da 50 posto ljudi radi za plaću manju od 4.250 kuna. No male plaće u Hrvatskoj ne proizlaze samo iz nejednake distribucije, već govore i o sistemskom karakteru naše ekonomije. Hrvatska ekonomija se godinama i desetljećima zasniva primarno na jeftinoj radnoj snazi. To je bila i do danas je ostala njezina konkurentska prednost, iako to uopće nije prednost. Političke opcije nikada nisu imale niti imaju razvojnu i industrijsku strategiju već su najvažnija strateška poduzeća poput Telekoma, INE, Plive ili brodogradilišta bila privatizirana ili uništavana, a ona su trebala biti lokomotiva industrijskog razvoja".
"U takvom kontekstu bez volje i vizije, ekonomija se stihijski
izgrađivala oko turizma i malih poduzeća usmjerenih primarno na
jeftini rad, a ne na investicije, što je vodilo tehnološkom
zaostajanju jer su nije bilo modernizacije i dizanja
produktivnosti. Posljedica su mnogobrojna mala kooperantska
poduzeća i sve veća dominacija turizma izgrađena na jeftinom
radu. Ekonomska struktura sve više nalikuje na turističku
karipsku ekonomiju što stvara izuzetno nestabilnu situaciju za
slučaj krize", ističe Mihaljević i naglašava: "Promjene traže
sistemske zahvate i razvojne strategije, a hrvatska politička
klasa tome objektivno nije dorasla. I tu nisam optimističan. Da
bi plaće bile veće, mora se mijenjati struktura i moraju se
poticati tehnološki napredna poduzeća čiji proizvodi imaju visoku
dodanu vrijednost. To znači izgrađivati veze između poduzeća,
tržišta i kupaca. A što kad nas imamo? Kamione koji voze lokalnim
prigradskim cestama na kojima stradavaju djeca jer su autoceste
postale preskupe. Čitav naš sklop je krivo
postavljen".
Minimalna plaća treba rasti brže od prosječne, no ne
smije se precjenjivati njezin učinak
Što se tiče minimalne plaće, da bi ispunila svoju svrhu ona bi
trebala rasti i brže no što raste prosječna plaća, što nažalost
nije slučaj, upozorava Šeperić: "SSSH smatra da bi minimalna
plaća trebala biti najmanje u razini 50 posto prosječne, odnosno
60 posto medijalne plaće. No iako je minimalna plaća važan
instrument u borbi protiv siromaštva, njezini učinci ne smiju se
ni precijenjivati. Nigdje u svijetu minimalna plaća nije
instrument koji osigurava pristojnu plaću, nego samo najniži
zaštitni minimum.
Pristojne plaće osiguravaju se prije svega kolektivnim
pregovorima i dobro razrađenim tarifnim sustavima koji
postavljaju standarde za različite razine složenosti poslova. To
ujedno znači da svoju ulogu u povećanju plaća moraju odigrati i
sindikati, odnosno radnici".
"Po prirodi stvari, svaki poslodavac teži maksimiziranju profita
i podići će plaće samo onoliko koliko je njemu u interesu ili
koliko je to prisiljen učiniti. Situacija na tržištu rada
dramatično se promijenila u posljednjih nekoliko godina i vrijeme
kad je nezadovoljnog radnika bilo lako zamijeniti drugim je za
nama. Sada je trenutak kada radnici, organizirani u sindikate,
trebaju pokretati kolektivne pregovore i vršiti pritisak na
poslodavce da povećaju plaće. A to uključuje i razmatranje
mogućnosti štrajka, ako nema drugog načina. U proteklih
dvadesetak godina navikli smo se na štrajkove zbog neisplate
plaća, ali to uopće ne bi trebao biti glavni razlog štrajka, već
nešto što rješavaju državne institucije. Pravi razlog i smisao
štrajka je rješavanje kolektivnog radnog spora, odnosno
nemogućnosti dogovora o kolektivnom ugovoru, pri čemu je štrajk
zakonski priznato i dopušteno sredstvo pritiska na poslodavca",
objašnjava.
Ljudi žele sigurno radno mjesto, a Hrvatska je šampionka
prekarnog rada
Međutim, ljudi ne odlaze jer žele bilo kakav posao, nego bolji
posao i bolju plaću te sigurno radno mjesto, što je pokazalo i
istraživanje o zadovoljstvu radnim mjestom i uvjetima rada, koje
je provela agencija Hendal na reprezentativnom uzorku od 500
radno aktivnih ispitanika koji su u zadnjih godinu dana obavljali
neki rad u trajanju od najmanje tri mjeseca za koji su bili
plaćeni.
Hrvatska je, pak, podsjetimo - šampionka prekarnog rada;
nesigurnog, ponižavajućeg i rada na određeno vrijeme, o čemu je
pisala i Jelena Ostojić, asistentica s Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upozoravajući na
ideje.hr da je "kontinuiran rast nesigurnog zapošljavanja u
Hrvatskoj u postkriznom periodu, dakle u periodu koji obilježava
pad stope nezaposlenosti i pojačana ekonomska aktivnost, dodatno
intenziviran. Od 2014. godine, nakon razdoblja izrazito
nepovoljnih pokazatelja u zapošljavanju, dolazi do smanjenja
stope nezaposlenosti, ali i do intenzivnijeg povećanja nesigurnog
zapošljavanja koje se manifestira u udjelu nestalne, privremene
zaposlenosti. U hrvatskom kontekstu nesigurna zaposlenost dolazi
u više različitih oblika ugovora o radu i djelu, karakterističnih
po svom trajanju i razini radnih prava te zakonske zaštite koja
iz njih proizlazi".
Dobra plaća nije dovoljno da bismo neko radno mjesto
smatrali dobrim
Da je jedan od najvećih problema kad je riječ o radničkim pravima
u Hrvatskoj nesigurnost ugovora o radu na određeno vrijeme,
pokazuje i ekstreman primjer osobe koja ih je s bivšim
poslodavcem sklopila čak 54 u 15 godina rada, a na koji je
upozorila pučka pravobraniteljica Lora
Vidović u svojem Izvješću za 2017.
godinu.
"Dobra plaća svakako nije dovoljna da bismo neko radno mjesto mogli smatrati dobrim", ističe Šeperić i podsjeća na koncept SSSH-a koji se naziva'rad po mjeri čovjeka' i prema kojem se dobro radno mjesto definira kao ono koje zadovoljava šest različitih dimenzija - uz dobru plaću, to uključuje i sigurnost radnog mjesta, zaštitu zdravlja, primjereno radno vrijeme te mogućnost učenja i napredovanja, kao i ostvarivanja glasa radnika na radnom mjestu: "Nesigurnost radnog mjesta, koja uključuje ne samo oblik ugovora nego i (ne)mogućnost ostvarivanja prava koja radniku po zakonu pripadaju, važan je faktor pri odluci o odlasku u inozemstvo. Isto je i s mogućnošću učenja i napredovanja, čiju važnost mnogi naši poslodavci ne uspijevaju, ili ne žele, vidjeti. Zaštita zdravlja na radu je također iznimno važna što dodatno potencira trenutna ideja da bi radnici u Hrvatskoj trebali raditi jednako dugo kao i oni u razvijenim članicama EU, dok su pritom razine zaštite zdravlja, i posljedičnog trošenja organizma, bitno različite".
"Bez preokretanja trendova na svim ovim područjima neće biti ni
porasta kvalitete radnih mjesta u Hrvatskoj, niti poboljšanja
demografske situacije. Osim odlaska radnika iz Hrvatske, jednako
je bitno i pitanje imaju li oni koji ostaju preduvjete za
zasnivanje obitelji. Uz samu plaću, upravo sigurnost radnog
mjesta i organizacija radnog vremena snažno utječu na životne
odabire tog tipa", zaključuje Šeperić.
Realnost života u Hrvatskoj - Imamo čitave 'zombi
regije'
MIhaljević smatra da bi razina od 1.000 eura vjerojatno mogla
biti dovoljna da ljudi ostanu, ali i upozorava: "Mi ekonomski
idemo u potpuno suprotnom smjeru, u još jeftiniji i nesigurniji
rad. Industrija danas jednostavno ne može osigurati rast plaća
jer je u pravilu niskoprofitablina, to su uglavnom kooperanti
koji proizvode neki tehnološki nezahtjevan proizvod za
multinacionalne korporacije. Turizam također uvelike ovisi o
jeftinoj radnoj snazi. Iseljavanje je logična posljedica umjesto
da radnici pristaju na male plaće i nerijetko iscrpljujuće radne
uvjete. No u nekim sredinama ne radi se samo o malim plaćama već
imate takvu ideološku klimu koja je postala nepodnošljiva i ljudi
ne žele ostati ni za kakve novce. Tamo su uništeni svi elementi
modernog života koji korespondira globalnim kulturnim trendovima.
Mi danas ne samo da imamo puste gradove već stvaramo čitave zombi
regije. To je realnost života u Hrvatskoj".
