Jedan je od nekoliko velikih zvijeri koje žive u Hrvatskoj, ali o njemu nećete čuti narodne predaje, legende niti čitati u bajkama kao o vuku ili medvjedu. Ima ljudi koji i ne znaju da on postoji, što i ne čudi jer se ljudi kloni i živi samotno i skrovito. Za ljude nije opasan, a za prirodu ima veliku važnost. Ako vam se pruži ta rijetka čast, od pogleda na njega zastat će vam dah, ali ćete njegovu pozornost vrlo teško, ako i uopće, privući. Dobri poznavatelji čak će reći da se čini arogantnim.
VEZANE VIJESTI
- Posebna ljubavna priča: Analiza DNK potvrdila prvog potomka risa naseljenog iz Rumunjske
- Spas od izumiranja: Gorskim kotarom i Likom vrludaju i karizmatični Stipe i RISta
- Baština za budućnost: Prelijepa zvijer treba pomoć, a njezin spas je i u vašim rukama
- Zadnja nada Europe za spas risa: Snježana i Bojan su na važnom zadatku
- Moćna zvjerka u karanteni: Zbog iznenadne zaraze dugoiščekivani ris ipak ne stiže - za sada!
- Dobre vijesti iz Rumunjske: Doru je zdrav i spreman za dolazak u šume Gorskog kotara
On je ris i jedna je od
najugroženijih životinjskih vrsta u Hrvatskoj i šire.
Strogo je zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu sisavaca. Jednom
je već bio posve nestao, a da se to ne bi ponovilo brine se ekipa
6,8 milijuna eura vrijednog međunarodnog projekta LIFE
Lynx koju predvode znanstvenici i znanstvenice iz Hrvatske,
Slovenije, Italije, Slovačke i Rumunjske, a njihov rad
redovito pratimo.
''Alojzije, sretno! Velebitska prostranstva sad su
tvoja''
Ris
Alojzije je odrasli mužjak težine 21 kilogram koji
je prije mjesec dana uhvaćen na području Rumunjske, a za
njegovo hvatanje su zaslužni rumunjski partneri projekta
LIFE Lynx, Udruga za očuvanje biološke raznolikosti (ACDB). Do
trenutka puštanja ris je prošao sva potrebna zdravstvena i
genska testiranja te posebnim transportom prešao gotovo 1300
kilometara do svog novog doma (FOTO: Vedran Slijepčević/LIFE
Lynx)
U Hrvatsku je u petak stigao Alojzije, još jedan ris
iz Rumunjske, a mi smo razgovarali s Magdom
Sindičić, docenticom na Veterinarskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu i glavnom koordinatoricom projekta
LIFE Lynx s hrvatske strane, u kojemu sudjeluju
i Veleučilište u Karlovcu te udruga BIOM.
Zašto je pokrenut projekt LIFE Lynx i koji je njegov
glavni cilj?
Iznimno malena populacija euroazijskog risa (Lynx lynx)
nalazi se pred izumiranjem u našoj i susjednim državama zbog
parenja u srodstvu jer se već gotovo 50 godina potomci šest
životinja razmnožavaju isključivo međusobno. Do toga je došlo jer
je ris početkom 20. stoljeća gotovo u potpunosti nestao s ovih
prostora pa su slovenski lovci 1973. reintrodukcijom, odnosno
naseljavanjem risova, doveli šest novih životinja u Sloveniju iz
Slovačke. Njihovim širenjem nastala je trenutna populacija, ali
su prije 10 godina znanstvena istraživanja pokazala da su svi oni
rođaci u prvom koljenu, što rezultira nizom genskih poremećaja i
prijeti njihovim ponovnim izumiranjem.
Jedina nada u njihov spas je da se poveća genska raznolikost populacije u Dinaridima i poveže sa životinjama u Alpama kako bi se stvorila jedna velika metapopulacija koja bi bila dugoročno održiva. Svjesni toga da prirodna migracija zbog gradnje prometnica i gradova danas nije moguća, jedini način je da sami ovdje doselimo nove risove iz velike i zdrave populacije kakva je ona karpatska u Slovačkoj i Rumunjskoj. Stoga smo se s njima i kolegama iz Slovenije i Italije koji imaju isti problem kao i mi povezali u međunarodni projekt LIFE Lynx. Projekt je počeo 2017., a traje do 2024. godine i u sklopu njega u Hrvatsku i Sloveniju bit će pušteno najmanje 14 risova uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj.
U Hrvatskoj, dakle, zapravo više ne živi nijedan
autohtoni hrvatski ris?
Ne. Zadnji primjerak životinje koja je stotinama tisuća godina
hodala ovim prostorima ubijen je, što znamo iz službenih zapisa,
1903. godine, a u tim su godinama risovi nestali i u svim
susjednim zemljama, zapravo u cijeloj zapadnoj Europi. Zadržali
su se samo u Fenoskandinaviji, Karpatima i na jugu Balkana,
Albaniji i Makedoniji, kao jedna mala jezgra u netaknutim
izoliranim šumskim područjima u kojima nije bilo velikog utjecaja
civilizacije. Naime, tada su izgubili staništa, pala je brojnost
njihova plijena – srna i ostalih parnoprstaša pa su se okrenuli
domaćim životinjama i čovjek je zbog straha i neznanja te
direktne konkurencije neprijateljima proglasio sve velike zvijeri
čiji se izlov i nagrađivalo pa je lovni pritisak bio izrazito
velik.
Dr.
sc. Magda Sindičić (FOTO: Borna Filic/PIXSELL)
Uži dio tima istraživača u projektu LIFE
Lynx uz Magdu Sindičić čine: Tomislav
Gomerčić i Ira Topličanec s
Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ivana
Selanec, Ivan Budinski, Zdravko
Budimir i Melani Glavinić iz
stručne Udruge za zaštitu prirode BIOM te Vedran
Slijepčević s Veleučilišta u Karlovcu
Zašto nam je ris važan?
Osim što svaka vrsta ima pravo postojati ako se evolucijski
razvila, čak i ako nama za mnoge od njih nije jasno kakva je
njihova direktna korist za ljude, ali sve je to dio jednog lanca,
risovi su predatori. Nalaze se na vrhu prehrambenog lanca,
pripadaju u krovnu vrstu i imaju svoju ulogu u ekološkom
sustavu kao čistači. Oni se najviše hrane životinjama koje su
starije, slabe, bolesne i današnja istraživanja sve više pokazuju
njihovu ulogu u održavanju ekosustava pri kolanju virusnih,
bakterijskih i parazitarnih bolesti. Nedavna istraživanja u
Španjolskoj pokazala su da vukovi u područjima u kojima žive
kontroliraju tuberkolozu. Risovi su, dakle, pokazatelj zdravlja i
kvalitete ekosustava jer su oni na vrhu i ako je neki dio
sustava ispod njih poremećen, oni nemaju dovoljno uvjeta za
život.
A kako žive risovi?
Ove srednje velike mačke dugih nogu, velikih ušiju s čuperkom na
vrhu i kratkim repom teritorijalne su životinje, žive u
kvalitetnim staništima, na velikim prostorima od oko 100 do 200
četvornih kilometara bogato očuvanih plijenom i mirom
i, da se nadovežem na prethodno pitanje, kad imate takvu izuzetnu
veliku bioraznolikost, to je dodana vrijednost koju mi ljudi
možemo iskoristiti i u promidžbene svrhe – turizam, plasiranje
lokalnih proizvoda, njihovo brendiranje, kakav je slučaj s
brendom medvjedu prijateljskih proizvoda, na malim obiteljskim
poljoprivrednim gospodarstvima i obrtima kojima to daje
marketinšku prednost na tržištu.
Prirodnih neprijatelja risovi nemaju, a njihov je životni stil takav da žive sami. Svaka životinja živi samostalno i druže se samo tijekom parenja u veljači i ožujku iako sada primjećujemo, zahvaljujući fotozamkama putem kojih bolje upoznajemo njihov način života, da se to zbiva i u neko drugo doba godine. Mladunci dolaze na svijet za otprilike dva mjeseca. Ženke imaju od jednog do četvero mladunčadi, a dvoje je nekakav prosjek i osamostaljuju se s godinu dana. Tijekom tih 12 mjeseci žive s majkom koja ih mora naučiti svemu kako bi mogli preživjeti i ako se ranije razdvoje od majke, opstanak im je vrlo težak, manji za čak 50 posto pa je i to jedan od razloga zašto je teško brzo vidjeti neki veliki skok u reprodukciji.
Ris Doru (FOTO: LIFE Lynx)
Koliko risova imamo sada i koliko bi ih trebalo biti da ne moramo strahovati kako će opet nestati?
U 2018. godini ih je bilo 50-ak, sada smo pri kraju s obradom podataka za 2019., a pretpostavka je da imamo 40 do 60 životinja, možda smo malo u plusu ili minusu, ali to je pozitivna brojka. U Sloveniji ima 20-ak odraslih risova, a u Italiji su samo dva ili tri u ovom dijelu bližem nama. Lani smo imali 10 do 15 malih risova, što je također dobra brojka.
Međutim, nama nije primarni cilj podizati njihovu brojnost. Cilj naseljavanja je povećati gensku raznolikost koja će se održavati godinama kako bi se izbjeglo parenje u srodstvu, a posljedica toga će, naravno, biti da risova s godinama bude više. U sklopu projekta LIFE Lynx želimo napraviti most – povezati risove u Dinaridima s onima u Alpama i da se lanac nastavlja dalje u drugim zemljama kako bi se stvorila metapopulacija i osigurao veći genski bazen jer prije 400 do 500 godina svi risovi u cijeloj Europi bili su povezani i to je osiguravalo razmjenu gena. Takva situacija danas postoji s medvjedima od Alpa do Grčke i oni zato nemaju problema parenja u srodstvu.
Trebaju li se ljudi bojati risova, strahovati hoće li ih
napasti ili im nanijeti materijalnu štetu?
Ne. Ljudi se ne trebaju bojati risova. Teško će ga uopće moći
sresti jer je on vrlo samotna životinja koja živi vrlo
skrovito i u rijetkim prilikama, ako ga imaju čast sresti, on, za
razliku od medvjeda ili vuka, neće pobjeći. Ris ostaje
nonšalantno raditi ono što već radi u tom trenutku. On za sebe
kao da misli da je nevidljiv i ne osjeća se ugroženo od čovjeka,
ima dosta samopouzdanja, a možda čak i arogantan stav. Nigdje u
literaturi nije zabilježeno da je ris napao čovjeka. Prije
dvadesetak godina imali smo slučaj bijesnog risa koji je napao
ženu, ali to su bile izvanredne okolnosti jer je bio pod
utjecajem bjesnoće za koju znamo da mijenja živčani sustav i
ponašanje. Također, risovi za razliku od medvjeda, koji su
oportunisti kad je jelo u pitanju, hranu neće tražiti od čovjeka
i rijetko napadaju domaće životinje.
Je li bilo teško postići kvalitetnu suradnju s lovcima i lokalnim stanovništvom?
Lovci su naši najvažniji suradnici na terenu. Javnost često nema pravu percepciju o tome što sve obuhvaća lovstvo, a riječ je o važnoj gospodarskoj grani koja može imati pozitivan utjecaj. Onaj negativan dio zbog kojeg su lovci ozloglašeni, a to je krivolov, zapravo je suprotan lovstvu kao dobrom upravljanju jer je krivolov ilegalan. Mi smo zaista iznimno zadovoljni suradnjom s lovcima i oni su nam pomogli u postavljanju fotozamki i prikupljanju podataka, a i istraživanje stavova šire javnosti pokazalo je da imamo jako dobru podršku. I to je važno jer bez nje su ovakvi projekti besmisleni. Lokalno stanovništvo ima i dobru razinu znanja o risovima, što je i logično jer žive na tom području.
Prošle godine u Hrvatsku je iz Rumunjske stigao ris Doru.
Njegovo ime na rumunjskom znači 'potreba'
S obzirom na to da je risa u prirodi gotovo nemoguće
susresti, možemo barem uživati u njihovim fotografijama i
snimkama koje redovito postavljate i na društvene mreže.
Kako zapravo funkcioniraju fotozamke i radiotelemetrijske
ogrlice?
Risove je teško istraživati i fotozamke su se pokazale odličnom
metodom, a risovi također nose ogrlice s GPS-om i s pomoću njih
se prati njihova aktivnost i kretanje. Nose ih otprilike godinu
dana i nakon toga one otpadnu, no risove nije lako uhvatiti.
Fotozamke smo na cijelom području rasprostranjenosti
risa počeli postavljati 2018. godine i danas imamo mrežu od
njih 100-injak na lokacijama koje su dobre za snimanje i stalno
ih razvijamo i unaprjeđujemo. Riječ je o fotoaparatima koji
samostalno stoje na drvetu na jednoj lokaciji i pale se na
temelju senzora, dakle, kad životinja prođe upali se senzor i
aparat okida fotografiju.
Na temelju prikupljenih fotografija i snimki možemo razlikovati
pojedinačne životinje. Naime, svaki ris ima jedinstven obrazac
krzna pa na temelju rasporeda točkica i boje krzna možemo
identificirati jedinke i pratiti ih i tako procijeniti i veličinu
populacije. Obilazimo ih jednom, dvaput mjesečno da bismo
preuzeli podatke i zamijenili baterije te prikupljamo i uzorke
dlake, izmeta i urina risova. Imamo i široku mrežu suradnika i
suradnica, lovaca, djelatnika javnih ustanova za zaštićena
područja, čuvara prirode, volontera, a na nama je i iznimno velik
posao obrade i arhiviranje tih podataka.
