Hrvati jednostavno ne vjeruju u institucije. Na skali od jedan do deset, jedno mjesto iznad samog vrha nalazi se institucija obitelji, a one poput vojske, crkve i policije na sredini su takve ljestvice.
Druge institucije ostvaruju još gore rezultate: Vlada je ostvarila rezultat od 3.71, a na samom dnu ljestvice povjerenja su sudstvo, Hrvatski sabor i za kraj – generalno političari.
U njih Hrvati imaju najmanje povjerenja. Zašto je tome tako, što treba promijeniti – i treba li uopće mijenjati išta?
"Povjerenje u političke institucije se pokazalo kao iznimno važno za potrebe provedbe različitih odluka i politika. To pogotovo dolazi do izražaja u kriznim situacijama - kakva je bila i pandemija koronavirusa", prepričava Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja.
Objašnjava nam dalje kako su različita istraživanja pokazala da su više razine povjerenja u institucije rezultirale boljim pridržavanjem mjera, poput distance i nošenja maski, a koje su nacionalne institucije promovirale.
Bez obzira što o mjerama kao takvim mislili, kooperacija u kriznim vremenima je vrlo važna kako bismo lakše prebrodili novonastale situacije.
RTL-ovo istraživanje pokazalo je da 57 posto građana, najviše mladih ispod 40 godina, smatra da su svi političari isti i ne vjeruju niti jednom. Također, istraživanje je pokazalo kako Hrvati smatraju da je većina političara korumpirana - u to vjeruje 71 posto građana.
"Percepcija korupcije zasigurno ima određenu ulogu, vezano uz povjerenje...", objašnjava Baketa.
Iako priča nikad nije jednodimenzionalna, izvjesna poveznica je vidljiva. Povjerenje u pravosuđe ostvarilo je također jedno od najnižih rezultata, s ocjenom 2.78 od 10. "Niz primjera vezanih uz koruptivne radnje pojedinih političara, te izostanak odgovornosti za takva djelovanja narušavaju povjerenje u političke institucije, ali i pravosuđe", kaže.
Hrvatski su građani, prema podacima Eurobarometra, na dnu kada procjenjuju neovisnost pravosuđa. "Negativnu sliku neovisnosti pravosuđa najčešće objašnjavaju kao rezultat političkih i ekonomskih pritisaka na pravosuđe", prepričava Baketa.
"Uloga pravosudnog sustava da se pobrine da odgovorni budu kažnjeni, i ne samo to, nego i samo trajanje sudskih procesa ima ulogu", objašnjava. Kaže da je izostanak odgovornosti sigurno odigrao svojevrsnu ulogu pri negativnom ocjenjivanju povjerenja Hrvata u sudstvo.
A tko je točno zakazao? Rezultati istraživanja pokazuju da ne postoje prevelike oscilacije u dobi, obrazovanju – kao ni veličini naselja. Čini se da povjerenje u institucije ne ovisi o različitim pojedincima u državi, već o državi samoj.
"To je bio i neki okvir na kojem smo kolega Bovan i ja gradili svoj rad koji je nedavno objavljen. Naime, David Easton daje viđenje političkog sustava koji se temelji na povratnoj informaciji i prilagodbi...", kaže Baketa.
Objašnjava kako, u takvom modelu, postoje ulazni i izlazni faktori. Na ulaznoj strani modela stoje zahtjevi i potpora građana koji se dostavljaju vlastima, a na izlaznoj strani nalaze se zakoni i javne politike. Ishodi se tako reflektiraju na buduće ulazne faktore – riječ je o cirkularnom procesu.
"U takvom stalnom procesu, dio će građana biti više ili manje zadovoljan te će se to odražavati na njihovu potporu sustavu, odnosno njihovo povjerenje", objašnjava Baketa.
Povjerenje je stoga jedan relacijski koncept – postoje dva ili više aktera, a fokus je na njihovim budućim ponašanjima. Pri tome, objašnjava Baketa, mi kao građani nemamo sve informacije o tuđem djelovanju, stoga povjerenje zapravo odražava naše uvjerenje da institucije neće zlorabiti svoju moć.
"Građani, kada imaju veće povjerenje u institucije, budu kooperativniji. Tako da bez određene razine povjerenja sustav ne bio mogao funkcionirati", priča Baketa.
S druge strane, kazuje, ni apsolutno povjerenje ne bi bilo blagotvorno za demokraciju – jer tada nitko ne bi preispitivao djelovanje institucija.
Graditi povjerenje nije jednostavan proces. Odlika povjerenja je da se lako izgubi kroz pojedine loše odluke ili način vladanja, prepričava Baketa. Također, teško ga je i ponovno izgraditi.
Problem je u tome što se u zadnjih dvadeset godina dogodilo sve veće produbljivanje tog nepovjerenja, a pogotovo prema predstavničkim institucijama - pa nije jednostavno preokrenuti trend, objašnjava. "Građani moraju osjetiti odgovornost politike prema javnosti i društvu… To znači da se korupcijske afere kažnjavaju neovisno s koje strane političkog spektra dolaze; to znači visoku razinu transparentnosti institucija; to znači da se ishod rada institucija mora jasno vidjeti itd. Kroz zadovoljstvo radom institucija i percepciju integriteta vladajućih elita građani će reaktivno i više vjerovati političkim institucijama", zaključuje naš sugovornik.
