Na današnji dan, 1. srpnja 1991., ubijen je Josip Reihl-Kir. Njegova smrt nikada nije do kraja rasvijetljena. Načelnik osječke policije ubijen je zbog svojih mirovnih napora, a ni 28 godina od tog ljeta Hrvatska kao društvo i država nema jasan odgovor na pitanje: tko je nama Josip Reihl Kir?
Da je Hrvatska nasljedstva mirotvorstva gotovo u potpunosti nesvjesna i/li ga ignorira, vidljivo je kroz najmanje dva primjera: Ni 'mirotvorac na nišanu' Josip Reihl Kir, niti 'čudnovati politički kljunaš' mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja nisu primjeri na koje se kroz školu i društveno-političko djelovanje ukazuje kao na svijetle i važne primjere djeci i mladima, ali i značajne sastavnice kojima bi se Hrvatska mogla predstavljati ostatku svijeta.
Mirna reintegracija, kao što smo već upozoravali, i dalje je na marginama interesa (državne) politike, uvijek manje važna od Bljeska i Oluje iako je riječ o ogromnom političkom i društvenom kapitalu s obzirom na to da je riječ o jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda. No, čini se da je ovdje pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem, a dojam je isti u slučaju Josipa Reihl Kira.
Svjedočeći koliko se, primjerice, ovih dana energije potrošilo na trvenja oko datuma Dana državnosti RH, teško je ne zapitati se zašto barem trećinu tog vremena nismo posvetili naslijeđu čovjeka koji je nenasiljem želio stati na kraj počecima ratnih zbivanja u Hrvatskoj, koji je vjerovao u dijalog – na koji se svi tako jako rado, ali izgleda samo deklarativno pozivamo.
- 'Nema društvenog života bez sukoba, no rješenje nije u ludoj ambiciji da se ukloni drugu stranu'(CMS / Facebook)
Podsjetimo, Josip Reihl Kir je na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a u nastojanju da spriječi otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka ne bi li ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja. No takav pristup, provlači se sumnja već više od četvrt stoljeća, nije odgovarao gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti.
Reihl-Kir je ubijen 1. srpnja 1991. godine u 13:20 sati na nadzornoj točki hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji, a uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
- Već 28 godina motiv ubojstva, kao ni naručitelj, nisu razjašnjeni
Pričuvni pripadnik MUP-a Antun Gudelj, koji je
1991. pucao u auto u kojem je bio Reihl-Kir, nakon što je u
odsutnosti osuđen pa primjenom Zakona o općem oprostu aboliran
iako se taj Zakon nije odnosio na osobe koje su počinile takav
zločin, pravomoćno je u svibnju 2009. godine na ponovljenom
suđenju osuđen na 20 godina zatvora.
Premda je, ponajprije zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj
upornosti njegove supruge Jadranke Reihl-Kir,
službeno krivac nađen, i to nakon političko-pravosudne sapunice,
u kojoj su proces pratile razne bizarnosti u doba i desne i
lijeve vlade, mnogi smatraju da je Reihl Kir ubijen zbog svojega
mirotvorstva te i dalje vise upitnici oko pravih naručitelja
njegova ubojstva. Imena koja se pritom spominju sežu u sam vrh
ondašnje, a neka i današnje vlasti RH i HDZ-a nije nepoznato
i da se ni SDP nije pretrgao od pomoći.
Što je nama danas Josip Reihl Kir, tko se njega danas uopće sjeća i zašto smo ga zaboravili, a nismo smjeli – pitanja su na koja smo odgovore potražili kod mirovnog edukatora i jednog od osnivača Centra za mirovne studije (CMS) Gorana Božičevića, sociologa, filozofa i politologa Srđana Dvornika te aktivista Inicijative mladih za ljudska prava Nikole Puharića.
''O značenju onoga što je prije 28 godina činio Josip Reihl-Kir kao da se sve bitno zna, a opet, o posljedicama kao da se ništa ne zna. Čovjek je naprosto ozbiljno i odgovorno uzeo svoju dužnost načelnika osječke policijske uprave, vidio je huškače koji potiču oružane sukobe između Srba i Hrvata po selima u tom kraju i činio sve što je mogao da ih spriječi. I sukobe i huškače. Znamo li koliko je ljudske nesreće, okrutno oduzetih života i materijalne štete uslijedilo u godinama nakon kobnog kasnog proljeća i ranog ljeta 1991., možemo samo zaključiti da njegov napor zaslužuje priznanje do neba, pomnu rekonstrukciju njegovog djelovanja i zahvalno obilježavanje u društvenom sjećanju. A toga nema'', upozorava Dvornik.
- 'Josip Reihl Kir je namjerno zapostavljen, slično kao i Siniša Glavašević'(CMS / Facebook)
''Tri su glavna krimena Josip Reihl Kira: sprečavao je rat, pokazivao je da se može uspješno i ravnopravno razgovarati i pregovarati s pobunjenim hrvatskim građanima te možda i najvažnije, kredibilitet mu se temeljio na osobnoj vjerodostojnosti u skladu s odgovornim položajem koji je obnašao. Sve to se kosi s glavnim odrednicama naše sadašnjosti: rat (Domovinski) je naveća svetinja Republike Hrvatske, s hrvatskim Srbima se ne razgovara ravnopravno, a kredibilitet osobi daje jedino partija'', upozorava Božičević.
''Mi možemo glumiti ili čak iskreno vjerovati da Josip Reihl Kir nije bitan, da je samo jedna ratna žrtva. Dok god tako bude, nećemo se pomaknuti niti imati društvo u kojem se ostaje, a ljudi se žele doseliti jer je uređeno društvo. On jest definitivno najjača moralna i antiratna figura moderne hrvatske povijesti, zato i jest u zapećku dok vladaju nemoralni, nekompetentni, skloni kriminalu i nasilju. Josip Reihl Kir je namjerno zapostavljen, slično kao i Siniša Glavašević, njihov je moralni i simbolički potencijal koliko poželjan za društvo mira i prosperiteta, toliko poguban za društvo rata i krađe. Kad se budemo svi javno ponosili Josipom Reihl Kirom, znat ćemo da smo društvo koje se pronašlo, koje zna kamo ide i koje pazi na dobrobit svih svojih građana'', ističe za Vijesti.hr Božičević, iza kojega je već četvrt stoljeća neprekidnog mirotvornog rada u Hrvatskoj, državama bivše Jugoslavije i ratom zahvaćenim područjima diljem svijeta.
''Rat s kojim se suočavao Josip Reihl-Kir sasvim je drukčiji od rata koji se reciklira u mitologiji herojstva ‘branitelja’ i mračnih sila mrskog neprijatelja'', napominje Dvornik i dodaje: ''Reihl-Kir je pred sobom imao lokalne trzavice i napetosti, djelovanje kojekakvih ‘aktivista’ iz vodećih nacionalističkih organizacija iz Hrvatske i Srbije i nastojanja da se i Hrvatima i Srbima prikaže da im kolektivno smrtno prijete oni drugi. U samim začecima, on je neposredno ometao ta nastojanja, činio ono što će se kasnije apstraktno zvati deeskalacijom, na svojem primjeru je pokazivao ljudima da se može djelovati bez oružja, da se sve te navodne i napuhane prijetnje može raspršiti ako se razgovara, ako se na licu mjesta vidi ima li uopće ičega u glasinama o kolektivnoj opasnosti. I nije kao čelnik hrvatske policije pao žrtvom militantnih Srba nego Hrvata u zasjedi''.
Božičević zanimljivom smatra poveznicu s dijalogom: ''Josip Reihl
Kir je utjelovljenje dijaloga, samo izučavanje njegova djelovanja
će nas otvoriti dijalogu i tu nailazimo na pravi problem ovoga
društva. Dijalog jest spremnost za drugoga, otvaranje drugoga,
pažljivo slušanje drugoga. O kakvom dijalogu govorimo u
društvu koje se silno želi zatvoriti, unificirati, svesti na
nekoliko odrednica: vjera, tradicija, država, rat? Hrvatska danas
ne želi niti drugoga, niti dijalog s njim, što će joj onda Josip
Reihl Kir?''
Pitanja rađaju nova pitanja, ali neke stvari ipak nisu pod
upitnikom. ''Koliko god ga potiskivali, sjaj Josip Reihl Kira
može samo biti sve veći. Ne kao idealiziranog heroja, već kao
odgovornog, kompetentnog, posvećenog čovjeka, državnog službenika
koji probleme rješava na izvoru, na terenu, prevencijom nasilja,
ne prijetnjom, dijalogom. Srećom se situacija mijenja'', smatra
Božičević. U prilog tome podsjeća da je prije nekoliko dana
dodijeljena nagrada Fonda za druge 'Nada Dimić' od građana i
građanki za građane i građanke zaslužne za bolje i ravnopravnije
društvo. Ove su je godine dobili novinar
Novosti Hrvoje Šimičević i gradonačelnica
Supetra Ivana Marković koji se oboje svojim
radom suprotstavljaju nasilju.
Riječ je, valja to svakako reći, o alternativnoj nagradi onoj Grada Zagreba. Ne jer bi zato bila manje vrijedna, već jer pokazuje koje se vrijednosti u kojem segmentu društva cijene. Primjerice, Inicijativa mladih za ljudska prava zatražila je još 2014. imenovanje ulice u Zagrebu po Josipu Reihl-Kiru, a 2017. u službenu proceduru Gradske skupštine uputila je i prijedlog imenovanja Ulice Josipa Reihla-Kira u naselju Podbrežje. No do danas po tom pitanju ništa nije učinjeno.
''O njemu se ne uči u školama, a osim jedne ulice u Osijeku Josipovo ime danas ne nose spomenici, trgovi ili institucije u Hrvatskoj. Umjesto toga one nose imena osoba čije djelovanje je bilo suprotno Kirovom, poput Franje Tuđmana ili Gojka Šuška koji su zaslužni za mnoga kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I to je upravo odgovor na pitanje zašto smo Reihl-Kira danas zaboravili. Zaboravili smo ga jer se moramo sjećati i glorificirati rat i sukob na koji nas konstantno podsjećaju ceremonije obilježavanja vojnih akcija, slava ratnih vođa, a često i izrazi simpatije prema ratnim zločincima. U takvoj perspektivi ne postoji mjesto za Josipa Reihl-Kira jer se jednostavno ne uklapa u dominantni militarizirani narativ'', upozorio je za Puharić.
A bilo bi, dodaje, ''izuzetno značajno kada bi se predstavnici državnih institucija 1. srpnja na obljetnicu njegova ubojstva sjetili Josipa Reihl-Kira i na dostojan način obilježili njegovu smrt. To bi značilo da je naše društvo i naša država započela s prestankom glorifikacije rata kao temeljne vrijednosti te prihvatila dijalog, mir i suživot - one vrijednosti za koje se Josip borio toliko ustrajno da ga je to na kraju i koštalo života. Ipak, sve nam govori da se to ipak neće dogoditi, a djelovanje i napori Reihl-Kira da spriječi sukob ostat će na marginama društvenog sjećanja''.
''Ako je novoosamostaljena hrvatska država trebala biti postavljena na civiliziranim temeljima vladavine prava, kiksala je već na jednom od prvih koraka'', upozorava Dvornik: ''Jer čak i po strani od vjerojatnog udjela ljudi iz vlasti u ubojstvu ovog branitelja prava, do danas vidimo da su tzv. mehanizmi provođenja prava na jedvite jade, vukući noge, krajnje nevoljko osudile samo neposrednog počinitelja. Cijela ta sramota potvrđuje floskulu da je hrvatska država stvorena u ‘domovinskom’ ratu, ali joj daje sasvim drugo značenje – stvorena ne u borbi za vladavinu prava, nego u svođenju prava na instrument etničkog sukoba. Josip Reihl-Kir, koji je i bez velikih parola branio civiliziran koncept političke zajednice, nije bio heroj nego smetnja. To što se njegov život i smrt i danas gura u zaborav mnogo govori o tome kakvo je shvaćanje države na snazi i danas''.
- U znak sjećanja na Josipa Reihl-Kira prije tri godine
je na napuštenom osječkom zidu naslikan mural „Rhythm
of the saints / If I have weaknesses, don't let them blind
me“ nazvan po pjesmi Paula Simona čiju je ploču Josip
posljednju kupio. Autor murala je renomirani hrvatski umjetnik
Lunar, a nastao je na poziv Centra za mirovne studije u
suradnji s obitelji Reihl-Kir i s ciljem trajnog i svakodnevnog
sjećanja na tri ključne vrijednosti koje je Josip Reihl-Kir
objedinio – mirotvorstvo, suradnju i nenasilje. Mural
predstavlja stablo koje se probija kroz katove teško oštećene
zgrade i označava osobu koja se poštenim radom i iskrenim
nastojanjem probija kroz prepreke. Nalazi se na napuštenoj
zgradi koja je nekad bila Poljoprivredni fakultet, a ujedno je
i mjesto s kojeg je Reihl-Kir zadnji put otišao iz Osijeka živ.
Dodatno, u ratno vrijeme, to je bila crta
razgraničenja.
- 'Golub u okružju jastrebova' živi i dalje, čuvajmo njegovo nasljeđe
''U svim našim zbiljama svjedoci su najnepoželjnija pojava na
svijetu, prvo zato što se sjećaju, i drugo zato što njihovo
sjećanje, u kontinuitetu može dovesti današnje vlasti u pitanje,
u kontinuitetu; njihov politički i moralni kredibilitet i
legitimitet. Objavljivanje rata 'izdajnicima' je u stvari
objavljivanje rata svjedocima. Ne može se pobijediti dok se ne
istrijebi, kako se već zna i umije, svako sjećanje na nas bolje,
na nas ljude'', zapisala je u kolumni 'Putovanje Reihl Kira'
prije tri godine Borka Pavićević,
direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, koji
je bio jedan od producenata izložbe 'Tko je ubio Josipa Reihl
Kira?'.
Ni Borke više nema, preminula je u noći na ovu nedjelju, a ta
iznimna žena ostat će upamćena i kao sudionica civilnog
pokreta otpora 1991. godine, koja je niz godina sudjelovala i
surganizirala brojne antiratne akcije i manifestacije, a to je
tek dio njezine angažiranosti u kazališnom životu, mirovnim
pokretima i ustrajnoj borbi za temeljne vrijednosti građanskog
društva i demokracije, kojom je ostavila neizbrisiv trag.
Ne, ''ne može se pobijediti dok se ne istrijebi, kako se već zna i umije, svako sjećanje na nas bolje, na nas ljude''. Ali ne može se istrijebiti bolje, ljude, poput Borke i Josipa.
