Nekako mi se čini da je i zadnja šansa da se za išta u ovoj zemlji, društvu a i svijetu izborimo nestala onog dana kad je izmišljen Facebook (a za njim i sve ostale društvene mreže).
I nije sve zlo bilo u izmišljanju društvenih mreža. Pravi problem je nastupio kad je na "Fejsu" izmišljena opcija "remove from friends". Koliko li se samo nepotrošenog bijesa tu iživi! Uklonili smo virtualnu osobu s virtualne liste virtualnih prijatelja iz našeg virtualnog svijeta. Wow. Koje emotivno pražnjenje, kakav stav, kakvo "odlučno ne" svima koji nam idu na živce ili imaju neprihvatljive svjetonazore, mentalne sklopove i vrijednosne sustave.
Inače, nisam od onih koji borave na mreži i istovremeno je konstantno "hejtaju". Kad bih baš mjerila, mislim da bi pozitivne strane Facebooka uvjerljivo prevagnule. Tisuću puta mi je virtualno druženje u život donijelo dobre stvari i još bolje ljude. I nasmijala sam se milijun puta. Dobro, i iživcirala, također. Ali, sve u svemu, FB virtuala nije ni upola toliko loša, a ni toliko dobra koliko se možda na prvi pogled čini. Važno je imati vlastitu mjeru.
Dakle, u principu nemam ništa protiv. Međutim, često me svih ovih Fejzbučkih godina mučila pomisao da je mogućnost iskaljivanja bijesa i nezadovoljstva pisanjem "statusa" na neki način anestezirala svaki produktivniji bijes i otpor. Imala sam dojam da se ona neophodna količina bijesa, količina potrebna za akciju i promjene, potrošila kroz objave na društvenim mrežama i u komentarima na mnogobrojnim portalima. Čovjek uleti u virtualnu kafanu ili na virtualni korzo, posvađa se, napsuje se, izriga vatru, istovari nagomilanu hrpu frustracija, cinizma i ironije a potom zaklopi laptop i nastavi mirno živjeti u društvu pod uvjetima i okolnostima od kojih mu je doslovno – zlo.
Ok, treba priznati da su se mnogi društveni prosvjedi začeli i organizirali na Fejsu. Međutim, često se znalo dogoditi da kad čovjek osvane na tom nekom prosvjedu, broj ljudi koji u njemu i fizički sudjeluju bude otprilike ajme majko. U prijevodu, katastrofalno mali u odnosu na svu onu količinu bijesa i buntovničkog entuzijazma izraženih na mreži. U nekom trenutku cijeli Facebook najavljujući neki važan prosvjed "gori", a na licu mjesta jedva da titra neki sramežljivi plamičak građanske svijesti i otpora.
No, bile društvene mreže ovakve ili onakve, ja sam sebe uhvatila kako me u zadnje vrijeme strah kliknuti na bilo što. Panično izbjegavam portale preko kojih sam se donedavno informirala o svim zbivanjima. Sad mi prsti zadrhte, krenem kliknuti pa odustanem. Ne podržavam nojevski životni stil, ne mislim da je moguće zabiti glavu u pijesak i tako se zaštititi od negativnih vijesti. To je nemoguće, jer zaista nitko nije otok. Ja sam, dakle, uvijek htjela znati što se oko mene događa, bilo to "oko mene" u susjednom dvorištu ili na drugoj strani svijeta. A sad, sad odjednom ne nalazim dovoljno hrabrosti za nositi se sa svim tim užasima.
Sjećam se kako mi je prije nekih petnaestak godina bilo čudno kad bi moja stara izbjegavala sve filmove koji su nosili predznak "drama". Znala sam se ljutiti što zbog nje neću pogledati neki dobar film a ona bi mi govorila: "Ne mogu ja to ćerce moja više…".
Nisam je razumjela tada. Nisam do kraja shvaćala što je to "to" što ona nije mogla više. A sad je, na žalost, jako dobro razumijem. Postoji ta neka granica do koje čovjek može konzumirati bliske i daleke ljudske nesreće. Svoje i tuđe. I onda ti bude previše. Ja ponekad čak i imam volje, ali moj mozak pokazuje sve veću nevoljkost u procesuiranju stravičnih i apsurdnih nesreća ovog svijeta. Moj mozak odbija surađivati, jednostavno ne prihvaća sve to. Od horor priče i sudbine Mirele Čavajda, preko krvavog rata u Ukrajini koji samo eskalira, masakra i pobijene djece i odraslih u Americi, hrvatskih ginekologa koji kasape žene, greškom im odstranjuju krive organe bez naznake trunke grižnje savjesti pa do pucanja policije po navijačima, meni je stvarno dosta. Sad, eto, ni ja više "to" ne mogu.
U svjetlu još jedne utakmice "visokog rizika" koja se treba održati, misli mi lete u ona neka davna vremena kad su postojale te neke doslovno "svete" nedjelje. Mame su kuhale nedjeljne ručkove, a iz dnevnih boravaka su dopirali zvukovi nogometnih utakmica. I sve je bio spokoj. Baš i upravo zbog tih utakmica. Baš zbog nogometa. Pa smo nogomet voljeli i mi klinci koji ga uopće nismo ni gledali ni razumjeli. Da, sjećam se vremena kad sam i ja voljela nogomet. Jer je bio nedjeljna kocka vedrine, sinonim mirnog građanskog života. Obitelji.
Dok je bilo tih lijenih, nevinih nedjeljnih popodneva, tih mirisa i zvukova, tih utakmica, čovjek je imao dojam da je sve u svijetu lijepo i dobro. I da će tako zauvijek i biti.
U međuvremenu se sve promijenilo. Spokoj teško da više igdje mogu naći. Pa ni u nogometu. Ni nedjeljom, ni bilo kojim drugim danom.
Jučer sam prošetala s prijateljicom po gradu i zbog jednog njenog usputnog, samo napola u šali izrečenog upozorenja shvatila u što se nogomet pretvorio.
Kad smo se rastajale, rekla mi je: "Sutra je tekma, nemoj izlazit' iz kuće ako ne moraš".
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stav autora i ne održavaju stav RTL.hr-a*
