KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE / 'Ako triba birat između toga da te zatrpa potres ili da pokisneš, svaki Splićanin koji drži do sebe izabrat će potres'

Image
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Osim ohrabrujućih komentara, bilo je tu dosta i onih pragmatičnih od strane Zagrepčana

8.10.2021.
12:00
Ivo Cagalj/PIXSELL
VOYO logo

Počelo je tako da sam čula čudan zvuk ispod sebe. Kao nekakvo potmulo bubnjanje. Pomislila sam da susidi ispod mene imaju mašinu koja centrifugira malo prebučno.

To je bila prva misao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Druga je bila: "Ček', pa ja sam u prizemlju, nemam suside ispod!".

Do treće misli nisam stigla jer sam zajedno sa stolicom na kojoj sam sidila bila naglo prodrmana i pomaknuta nekoliko centimetara prema naprid. Onda me cilu prošla ona jeza koju samo saznanje o potresu može izazvat. Skočila sam, pokupila cigarete i upaljač i izletila iz stana u kišnu noć. Srce mi je divljalo. Pod nadstrešnicom isprid portuna drhtavim sam rukama pripalila cigaretu. Dok sam pripaljivala sitila sam se da sam prije par dana prestala pušit. Ali k vragu, potres je, koga briga. Oli će mi, da me sad poklope zidovi, na nadgrobnoj ploči pisat "Bila je malo blentrava i strašno se bojala gromova, ratova, potresa i morskih pasa, ali zato bar nije pušila".

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Kolumna Bobe Đuderije /

Komentar sramotne prakse: Za turizam nije dovoljno posjedovati luksuzni apartman. Treba imat i malo duše

Image
Kolumna Bobe Đuderije /

Komentar sramotne prakse: Za turizam nije dovoljno posjedovati luksuzni apartman. Treba imat i malo duše

Tako baveći se vedrim mislima čekala sam da se spuste i drugi stanari. Mala je to zgrada, samo četiri kata, sad će oni svi doć, u kućnim šlapama i pristrašeni ka i ja. Pa ćemo malo ćakulat i zajedno čekat da prođe onih dvadesetak minuta koliko sam čula da prođe do drugog udara. Međutim, nigdi nikoga. U to mi je palo na pamet da sam ostavila otključan stan i da nisam zatvorila plin. A neš ti, ka da mi se ima šta ukrast iz stana. Ono najvridnije šta u stanu imam upravo stoji na kiši i puši. Ali plin. Na televiziji sam jedan put čula da pri napuštanju životnog prostora kod prirodnih kataklizmi triba obavezno zavrnit plin. Ugasila sam cigaretu napola i trkom natrag u stan. Možda jesam paničarka, ali sam odgovorna paničarka i zatvorit ću taj plin makar mi zadnje bilo. Ajme meni, šta ako mi stvarno bude zadnje. Oli će mi na nadgrobnoj pisat "Bila je malo blentrava ali je trenutak prije tragične pogibije zavrnila plin u kužini". Uletila sam u stan i izbezumljeno krenila zavrtat ono kolo na plinskoj boci i istovremeno shvatila da nemam pojma na koju stranu mi se plin odvrće a na koju zavrće. Tako sam vrtila livo desno ka da tražim stanice na radiju pa onda na špakeru provjeravala je li se plin ugasija. Na koju god stranu da sam zavrnila oni čep, plin se i dalje uredno palija. Sad sam već bila i malo zaintrigirana, kako je moguće da taj moj plin radi i kad ga zavrnem? Ili sam ga odvrnila još više? To eksperimentiranje mi je uzelo dovoljno vrimena da me sljedeći udar potresa zauvik poklopi. Iz ruševina bi virila samo moja ruka na čepu plinske boce. Kad mi se učinilo da je plin (možda) zatvoren, opet sam izletila vanka, ali ovaj put sam zaključala stan. Prisebna i odgovorna do zadnjeg daha.

'Ako ti je teško, nazovi moju mater, da ti bude još teže'

Trčeći priko onih par skala zamišljala sam kako sad isprid portuna već stoji cila grupa stanara i puši i međusobno se tješi. To je ono najvridnije u svim nesrićama, ljudi. Izletila sam opet dakle u kišnu noć, a tamo – nikoga. Samo jedna mačka koja me zainteresirano promatrala. Došlo mi je da je malo pomazim, ali znam kako to ide, pomaziš mačku skitnicu isprid vrata od kuće i ona to odma shvati ka ugovor o posvajanju. Čekaj mačko, izgledam li ja tebi ka neko ko se može o bilo kome brinit?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O bože. Tako mi triba s nekim popričat. Srce mi i dalje lupa ka ludo. Aha, znam, nazvat ću mater! Briga me za stanare, vidit će oni za ovo, sljedeći put kad bude potres ja neću izać vanka pa će vidit kako će im bit bez mene! Tražim po džepovima, nema mobitela. Trk nazad

U stan. Skupila mobitel, zaključala, izletila. Nazovem mater, ona kaže: "Kod nas na Čiovu se nije tako jako osjetija, ajde bogati ćerce ulazi u kuću ubit će te promaja". Uvik je znala nać prave riči u kriznim situacijama. Ako ti je teško, nazovi moju mater, da ti bude još teže. Srce mi se nije smirivalo pa sam se sitila da mi je jedna doktorica jedanput bila rekla da u takvim momentima više štete organizmu nanese proživljeni stres nego da popiješ jedan normabel. Trk nazad u stan, tražim kućnu apoteku, ka da je imam. Nađem normabele u kužini, u kredenci između manistre i riže, čvaknem odma dva, nek mi se nađe, izletim. Tako je ispalo da sam, izletivši vanka dok prođe drugi udar, više vrimena provela u stanu nego vanka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drhturim tako u onim šlapama, s neba potop, pomislim kako je glupo tako stat sama u mraku na kiši, možda bi bilo najbolje vratit se opet u stan, obuć patike i otić malo hodat po gradu, među ljude. Ali grmi, a ja se osim potresa bojim i gromova. Dok sam tako vagala od čega mi je gore izginit, od potresa ili groma, svitlo se u portunu iza mojih leđa upali i začujem ljudske glasove. O majko moja, napokon! Bog je velik! Okrenem se s iščekivanjem prema vratima portuna, izađe neki par, momak i cura, bila bi im se najrađe bacila oko vrata od sriće, otvorim usta da ću nešto reć, oni kimnu glavom mrtvi 'ladni, ka da se upravo ne događa smak svita, prođu kraj mene i krenu prema autu. Ček di ćete, pomislim očajnički, pa viknem za njima:

"Jeste li vi osjetili potres?"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Šta ja znam, možda ljudi nisu uopće primijetili da je bija potres, a štaš, mladost ludost, pa ako ih ja informiram i oni će se pripast, odustat od odlaska i ostat sa mnom pa ćemo lipo pričat o potresu i međusobno se tješit dok ne svane a kad svane bit će lakše. Uvik mislim da je lakše ako se zemlja uzdrma po danu nego po noći. Po noći je sve strašnije.

Cura zastane, okrene se, pogleda me i kaže:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Je, je, bija je."

Pa sidnu u auto i odu a ja ostanem tužno gledajući za njima, beznadna ka ratno siroče.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Je, je, bija je"?!

Jel to sve šta mi ima reć dok ja stojim tu gledajući smrti (dobro, i mački) u oči?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Ono šta me iznenadilo je bilo spominjanje richtera i u Zagrebu'

Nakon nekog vrimena sam se umorila od čekanja da se i drugi stanari pripadnu i izlete vanka dršćat sa mnom i odlučila sam vratit se u stan. Pa ne mogu cilu noć ostat tako na nogama isprid portuna. Ušla sam, otvorila fejzbuk i odlučila napisat objavu u kojoj ću dat do znanja da mi nije lako, ali da ne bi ljudi skužili koliko sam u stvari pristravljena, ubacit ću malo humora. To uvik upali. Par minuta nakon šta sam kliknila na "objavi" ispod se nanizalo pedeset komentara punih podrške i utjehe. Dragi moji, dobri fejs prijatelji! Tribala sam se ovoga odma sitit. Cukenberže, sve ti je oprošteno. Osim ohrabrujućih komentara, bilo je tu dosta i onih pragmatičnih od strane Zagrepčana, prekaljenih u ovakvim situacijama. Između ostalog i sljedeća uputa:

"Pripremite neki ruksačić (ne zaboraviti lijekove, malo hrane, gotovinu, donje rublje, prvu pomoć, nije loše imati mini radio, termo foliju, jednokratnu kabanicu, zviždaljku, powerbank, bateriju...), nađite sigurno mjesto u stanu i dogovorite mjesto za sastajanje sa svojima ako zakažu mobiteli."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Majke ti mile, kakav ruksačić, meni bi za sve ovo smistit triba još jedan stan. A dogovaranje mista za sastajanje sa svojima ako zakažu mobiteli, pa, meni mobitel rijetko zakaže, a moji bome svako malo.

I dok su moji zagrebački fejs prijatelji bili puni suosjećanja, pragmatičnih savjeta i podrške, moji splitski sugrađani su se javno zgražavali nad činjenicom da sam izletila – na kišu. Jer ako triba birat između toga da te zatrpa potres ili da pokisneš, svaki Splićanin koji drži do sebe izabrat će potres.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I inače su po cilome fejzbuku svi pisali o potresu i richterima, ali ono šta me iznenadilo je bilo spominjanje richtera i u Zagrebu. Nisam znala da je i njih streslo, i to jedan jedini richter, ali po komentarima koje sam pročitala, zaključila sam da je njima bilo sto puta teže nego nama. To valjda zato jer su oni već od prije bili načeti, pa im je ovi jedan zadnji richter bija kap u prepunoj čaši. Da ne rečem – epruveti.

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču