KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Ovo su vremena nepodnošljive lakoće umiranja. I još nepodnošljivije lakoće keženja

Emotikon keženja najčešće se može vidjeti ispod tekstova o umrlim osobama. I onda čovjeku nije jasno. Pomisli, čekaj, kakav psihopat moraš biti da bi se smijao na vijest o nečijem stradanju i patnji?

Image
Foto: Shutterstock
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 23.10.2021. u 11:20
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Ako u Google tražilicu upišete pojam „smijeh“ saznat ćete puno toga što o moći smijanja do tada možda niste znali. Između ostalog, otkrit ćete da vam smijeh podiže otkucaje srca i krvni tlak. Ubrzava se i vaše disanje, kao da vježbate. Smijeh od 10 do 15 minuta sagorijeva oko 50 kalorija. Također, smijući se smanjujete razinu stresa u svom organizmu, a ako se baš puno i često smijete, izbjegavate rizik od razbolijevanja. I ono najbolje – smijeh je jedan od najljepših načina komunikacije među ljudima.

Smijeh kao način komunikacije na najpopularnijoj društvenoj mreži, zasebna je pojava. U početku, kad nije još postojala hrpa svakakvih emotikona i gifova, morao si pisati „Hahahahahahahaa“ da bi nekome dao do znanja da ti je priuštio baš dobru porciju smijeha. A mogao si koristiti i znakove – staviš dvotočku, iza nje puno onih malih zagradica, i bilo je jasno , upravo se valjaš od smijeha.

A onda je ekipa s mreže odlučila obogatiti naš virtualni svijet raznoraznim emotikonima i gifovima. O gifovima sad neću, oni mi toliko idu na jetra da zaslužuju posebnu kolumnu. Ipak, mali osvrt ovako usput: netko objavi da mu je umro netko drag, pa ljudi ispod nakelje gifove koji prikazuju ogromnu glavurdu koja lije krokodilske suze. To je vjerojatno zamišljeno kao izraz sućuti, ali ja to doživim kao sprdačinu. Zamisli da u onome što nazivamo „stvarni život“ sretneš nekog na ulici, on te pita kako si, ti kažeš umrla mi je, štajaznam, baka koju sam jako volio, a osoba ispred tebe se razvali od histeričnog plača dok joj se istovremeno glava uveća jedno tri puta. Nemojte mi reći da ne biste malo ustuknuli i pomislili da se dotična osoba u stvari izruguje s vašom tugom.

Ali da se vratimo „emotikonima“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kad su nam dakle u bogatoj paleti umjetnih emocija ponudili i emotikon koji razjapljenih usta umire od smijeha, to čak i nije izgledalo loše. Poštedilo nas je pisanja onog „Hahahahahahahahaha“. Samo klikneš, i mali emotikonić sve odradi umjesto tebe. Mali emotikonić poručuje „Jao, ovo je baš smiješno“ i „Koji si ti car/carica“ i „Umrijeh od smijeha“.

I dobro.

A onda se sve promijenilo. Ne znam točno odrediti trenutak kad i kako je to krenulo, ali najednom se nasmijani emotikon transformirao, ili bolje rečeno, deformirao. U zadnje vrijeme, emotikon se više ne smije, nego se kezi. Baš se kezi. A najčešće ga se može vidjeti ispod tekstova o umrlim osobama.

Ljudi umrli od korone. Ljudi stradali u raznim nesrećama. Ljudi koje je napao i izgrizao nečiji pas. Ljudi stradali pri ilegalnom prelasku neke granice. O kakvoj god ljudskoj tragediji da je riječ, među mnogim emotikonima koji uglavnom izražavaju tugu ili čuđenje ili šok, uvijek će se naći i nekoliko tih nakeženih faca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

I onda čovjeku nije jasno. Pomisli, čekaj, kakav psihopat moraš biti da bi se smijao na vijest o nečijem stradanju i patnji? U početku, kad je to tek krenulo, znala sam se ponadati da je netko greškom stisnuo takav emotikon. Takva reakcija, ma, to može samo biti greška. I meni se događalo. Do trenutka kad shvatiš da se ne radi o grešci, nego o svjesnom keženju, i sam si se promijenio. I tvoja glava se transformirala, počeo si se bojati emotikona. Najednom, smijeh više nije lijek. Ne štiti od bolesti, nego je izaziva. Ne smanjuje razinu stresa, nego je povećava. Okej, i dalje ubrzava rad srca, ali na potpuno suprotan način. Od šoka.

Naravno, da bilo koga od ljudi koji se tako potpisuju ispod vijesti o tuđim smrtima upitaš zašto se, pobogu, keze, oni bi to lako objasnili. Ne rugaju se oni, naime, nečijoj smrti, nego razlogu te smrti. Pandemija korone je ljude jasno podijelila, pa se jedni keze zato što ne vjeruju da je netko umro od virusa, u takve uzroke smrti vjeruju samo glupi „vakseri“, a drugi se keze zato što „Eto mu sad, kad nije vjerovao u virus, glupi antivakser“. Naslađuju se jer je nečija smrt potvrdila njihovu teoriju, kakva god ona bila. Keze se, pokazujući time intelektualnu nadmoć nad onima drugima.

Ukratko, nisu oni neljudi pa da bi se smijali nečijoj smrti. Oni se samo izruguju suprotnom taboru. Pri tom su zaboravili da postoji još jedan, treći tabor. Taj treći tabor sastavljen je od rodbine i prijatelja umrle osobe. Tabor tugujućih, u kojem se nalaze podjednako i vjerujući i nevjerujući. I vakseri i antivakseri. I ovi, i oni. I mi, i oni. Tabor onih kojima je netko umro, kojima je netko otrgnut iz života i kojima se život zauvijek promijenio.

Već odavno znamo da ako nečega nedostaje u današnjem svijetu, i stvarnom i virtualnom, to je onda elementarna pristojnost. A elementarna pristojnost, da postoji, spriječila bi te da stisneš taj emotikon. Zauzdala bi u tebi potrebu da likuješ jer eto, ti znaš nešto što drugi ne znaju. Jer si, eto, ti bio u pravu. Podsjetila bi te, ta nepostojeća elementarna pristojnost, da uz vijest o bilo čijoj smrti i stradanju nikako ne ide emotikon koji se smije. Pardon, koji je originalno bio zamišljen da se smije, a danas se još samo kezi. Zaustavilo bi te to, sjetio bi se da postoje ljudi koji tu neku smrt oplakuju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Ali ne, nećeš se zaustaviti. Iz jednostavnog razloga. Živimo u kulturi keženja. U neka davna vremena, naši stari bi se bojali nakeziti se u takvim situacijama. Imali su strah od Boga, ili đavla, nema veze i vjerovali su da će im se svaki posprdni kez vratiti. Njima, ili njihovoj djeci ili djeci njihove djece. U ime toga straha odricali su se naslade onoga „Ha! JA sam bio u pravu jer sam pametan i mudar i informiran!“. Suzdržali bi se, potisnuli ego. Pristojno bi ušutili, što god o razlogu ili istinitosti razloga nečijeg stradanja mislili.

Danas je zaista preambiciozno očekivati takvu vrstu pristojnosti, jer su ovo vremena nepodnošljive lakoće umiranja. I još nepodnošljivije lakoće keženja.

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču