KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

'Plišani medvjedići' s vjerom u čovjeka čine da sa svime što je u ratu umrlo, ne umre i zadnja trunčica nade u ljudski rod

Njihova patetičnost i njihova plišanost mi postaju dragocjenost. Zadnje utočište. Oni, ponekad, budu jedini koji oplakuju baš sve što je iz ovog ili onog razloga, umrlo u proljeće

Image
Foto: AP Photo/Rodrigo Abd
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 17.4.2022. u 9:45
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Nikad nisam osobito voljela proljeće. Izjavljujem to inače samo u krugu najbližih prijatelja, onih koji me mogu podnijeti i nakon takvih blasfemičnih izjava. Jer, pretpostavljam da većina ljudi na svijetu baš jako voli proljeće. Razlog mog nevoljenja proljeća je vjerojatno taj što u svjetlu i suncu tog godišnjeg doba, sve ono što nije svjetlo i što nije svijetlo i što nije sunce, djeluje još mračnije. Ako se u proljeće sve budi, onda ono što u njemu umire meni postane baš nepodnošljivo mrtvo. Taj kontrast. Kao da nije pristojno biti mračan, ili biti mrtav u proljeće.

A najnepristojniji od svega su mi ratovi koji traju u proljeće. Kažem nepristojni, a mislim, naravno, posebno nepodnošljivi.

Sjećam se, recimo, razdoblja Domovinskog rata. Mi u Splitu smo već onako proljetno očijukali s morem. Bahatili se s prvim piciginašima. Opušteno ispijali mitske splitske kave na Rivi. Samo osamdesetak kilometara dalje, u Šibeniku, ljudi su ginuli na cesti od granata koje bi iznenada doletjele i ubile ih na putu prema tržnici. Usred sunčanog, naizgled spokojnog proljetnog dana. Moj mozak nije to uspijevao pojmiti.

Isto ili slično reagiram na rat i ovog proljeća. Ponovo se spremamo za more. Proljeće je naša predigra za glavnu stvar. Za ljeto i cvrčke i fjaku i turizam. I zaista će se sve to odvijati i postojati paralelno s ljudima koji će ginuti u Ukrajini. Na primjer – uzimaš ručnik, navlačiš japanke i krećeš put plaže. Točno u tom trenutku neka obitelj u Ukrajini uzima najvažnije dokumente (ako ima vremena), navlači prvo što joj padne pod ruku i kreće put skloništa ili u izbjeglištvo. Kreće u užas. Također, točno u tom trenutku neka ruska obitelj oplakuje svog dječaka vojnika koji je u Ukrajinu otišao na tenku a vratio se u sanduku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

A proljeće je. I rat. Dovoljno daleko da se mi, neki sretniji ljudi kraj mora, možemo na miru kupati. Ali i dovoljno blizu da se ne možeš praviti da se taj rat ne događa.

Uvijek se negdje događa neki rat. Na te ratove reagiramo ne samo u odnosu na to koliko se blizu ili daleko događaju. I ne samo u odnosu na naša politička uvjerenja. I ne samo u odnosu na stupanj geopolitičke osviještenosti ili potencijala za empatiju. Stav prema svakom od ratova poprilično ovisi i o tome koliko smo stari u trenutku kad se rat događa. Stav prema ratu ovisi i o tome jesi li nekakav rat doživio, proživio i preživio i u svojoj zemlji. Vlastiti ratovi senzibiliziraju nas na „tuđe“ ratove. To valjda ima veze s onim hodanjem u tuđim cipelama. I mislim da otprilike tek to postoji kao uvjet da bismo mogli shvatiti da ne postoje tuđi ratovi. Samo, što se događa i kada smo osviješteni i empatični i kad razumijemo? Što učiniti s humanim porivima u svijetu potpune dehumanizacije koja postoji i kao da prevladava i bez ratova? Kuda sa svom tom bespomoćnošću i kako je podnijeti a da čovjek zauvijek ne zašuti i pobjegne u neku špilju?

U principu, najviše što možemo napraviti je na Facebooku svima dati do znanja da suosjećamo. Nekad se radi o spontanoj, iskrenoj reakciji na strašna događanja. A nekada se samo kitimo tuđom patnjom da bismo njome naglasili vlastitu plemenitost. Da bismo se nadmetali tko je točno, i kada, i koliko puta izrazio suosjećanje i podršku nekim drugim, prethodnim svjetskim sukobima i ratovima. Time se bavi posebna vrsta ljudi na mreži, ja ih zovem "mjerači ratne podrške". Naime, oni stalno mjere koliko su drugi ljudi na mreži empatični i, ako da, jesu li ispravno i dovoljno empatični. Po onom principu da ako neku svoju vrlinu nisi promovirao na društvenoj mreži, onda je i ne posjeduješ.

U takvim zapjenjenim diskusijama i obračunima na društvenim mrežama uvijek me čudi lakoća kojom osuđujemo ili podržavamo neku od strana u ratu. Zar nas ne treba u stvari sve žaliti? Moju sućut ne mogu dobiti jedino oni koji svjesno počine ratne zločine. Mada je svaki rat zločin sam po sebi. Svi ostali, po mom poimanju rata su žrtve. Na svim stranama postoje ti ljudi, žene i muškarci, a iz perspektive mojih godina - djeca koju je netko unovačio i poslao na bojište.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Svi nekako znamo da nije floskula kad se kaže da u ratu nema pobjednika. A tako to već stoljećima ide i nema tendenciju prestati usprkos svim krvavim lekcijama i cijelim generacijama potresenih, traumatiziranih, zauvijek promijenjenih ljudi. Umorna sam od toga, kao da sam stara dvije tisuće ratnih godina.

I strašno sam umorna od cinika. Oni su tako razmetljivi i tako sve znaju i tako se podrugljivo keze. Uhvatila sam sebe kako po društvenoj mreži tražim djetinjaste objave. Pa i patetične objave ljudi kojima je žao svih njih tamo i svih nas ovdje. Tragam za ljudima koji ne znaju i ne razumiju skoro ništa u vezi s ratovima. A pošto ne znaju, onda si ne mogu priuštiti ni cinizam ni podrugljivost. Oni su samo tužni, zabrinuti i ne znaju.

Naravno, reći će netko da povijest ne stvaraju takvi tankoćutni, preosjetljivi, mekani ljudi. Povijest stvaraju odlučni, čvrsti, glasni. Oni koji znaju. A ja ih se u zadnje vrijeme gnušam i uporno, skoro pa očajnički tragam za naivnim, patetičnim dobričinama. Onima kojima je žao svih nas i koji bi da (i u ratu i u miru) svakome nađu opravdanje u nesretnom djetinjstvu, u položaju zvijezda pri rođenju, u ranama stečenim davno prije rata. Onima koji svojom blagošću i vjerom u čovjeka i u dobro iritiraju i vrijeđaju inteligenciju svakog poštenog cinika. Oni bi sve da razumiju i samo bi grlili ljude okolo k'o neki opsjednuti plišani medvjedići. Ukratko, oni koji su mi nekada, u normalnim okolnostima, išli na živce.

Istina, oni možda zaista ne stvaraju povijest. Ali sasvim sigurno čine da je se lakše podnese i da sa svime što je u ratu umrlo, ne umre i zadnja trunčica nade u ljudski rod.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Najednom mi njihova patetičnost i njihova plišanost postaju dragocjenost. Zadnje utočište. Oni, ponekad, budu jedini koji oplakuju baš sve što je iz ovog ili onog razloga, umrlo u proljeće. U neko ratno proljeće kad se sve probudi, a samo milosrđe i dobrota čvrsto, zastrašujuće čvrsto zaspu.

Kao za zauvijek.

*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stav autora i ne održavaju stav RTL.hr-a*

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Image
lažne covid potvrde

Više od 200 ljudi pod najvećom istragom Uskoka u našoj povijesti: Među osumnjičenima i Tony Cetinski?

Image
ŽIVOT NA VAGI

VIDEO - Njegova teška priča rasplakala Marijanu Batinić i ostale kandidate: Filip ima 25 godina i najteži je kandidat...

Image
TUGA

Što nas danas čeka u 'Miriše na ljubav'? Eda i dva mjeseca kasnije neumorno traži Serkana i nada se da će se vratiti...

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču