KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Svaka 'šuša' koja se dočepa neke foteljice misli da je postala gospodar svemira. I udri po onima koji su te dogurali u nju

Zli novinari upadaju čak i na press konferencije pa i tamo salijevaju stravu jadnim političarima

Image
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 11.2.2022. u 17:10
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kad u Google ukucate pojam "Utjecaj dnevno-političkih zbivanja na zdravlje ljudi" možete saznati da skoro pola stanovnika Hrvatske potvrđuje da ta zbivanja zaista imaju utjecaja na njihovo zdravlje.

Sigurno ih ima i više, ali neki negiraju taj utjecaj, a neki ga nisu baš ni svjesni. Rezultati ove pretrage uopće mi nisu iznenađujući. Ta količina buke, nepristojnosti i nasilja u dnevno-političkom govoru, to se više ne da izdržati. Svaka šuša koja se dočepa neke foteljice misli da je postao/la gospodar svemira. I udri. Udri po onima koji su te do te foteljice dogurali i u nju, na žalost, udobno smjestili.

Evo, pada mi na pamet ono kad se Kerum bio kandidirao za gradonačelnika Splita. Slušajući taj njegov "osebujni" ton, pa njegova mnogobrojna obrušavanja na sve koji su mu stali na žulj samim time što su se usudili pitati ga nešto, bila sam zgrožena. I uvjerena da nema, ali apsolutno nema nikakve šanse da takav lik postane gradonačelnik. A onda sam, potpuno preneražena, pratila kako ljudi reagiraju na njega. Najčešće se provlačila tvrdnja "On bar kaže što misli!".

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

'Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje' Iskreno? Ovakvu vlast ne zaslužuje nitko, pa čak ni mi

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

'Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje' Iskreno? Ovakvu vlast ne zaslužuje nitko, pa čak ni mi

Kao prvo, da misli, ne bi rekao to što je rekao. Kao drugo, nije dovoljno biti misleće biće. To je, na manje ili više uspješan način, svatko. Ali potrebno je artikulirati te svoje misli na društveno i moralno prihvatljiv način. Unijeti u svoje obraćanje javnosti nekakav minimum pristojnosti i uvažavanja onih koji su te na tu poziciju i doveli. I, mada slutim da je previše za očekivati, nastojati ne prijetiti. Naročito ne novinarima. Novinarima je, naime, posao da postavljaju "nezgodna pitanja".

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

U nezgodna pitanja spadaju sva pitanja koja propitkuju i/ili dovode u sumnju kompetenciju i/ili moral osobe na položaju moći. Naši političari očito o tome nemaju pojma. Oni misle da su novinari neki zločesti ljudi koji ih iz čista mira proganjaju. Oni se, kad su bili mali, nisu bojali da im ispod kreveta čuči nekakvo dlakavo čudovište iz noćne more, nego da ih ispod kreveta vreba neki zli novinar. Horor čisti.

Ti zli novinari upadaju čak i na press konferencije pa i tamo salijevaju stravu jadnim političarima. Dobro, naši političari, ljudi koji bar govore što misle (not), u biti nemaju ništa protiv da novinari dođu na novinarske konferencije. Ako baš moraju. Ali zašto, pobogu, na tim konferencijama govore? Zašto postavljaju pitanja?! Zar ne bi mogli lijepo šutjeti i pustiti gospodara svemira da se jedno 45 minuta hvali i priča o sebi sve najbolje a oni to uredno zapišu, urednici kasnije objave, i svi sretni? Strašno su neotesani ti novinari.

Čovjek se taman lijepo unese u samohvalu, i baš kad je već skoro uspio i sebe i druge uvjeriti u ono što govori, neki tamo nadobudni daprostite novinar podigne ruku i tresne zanesenog političara posred čela nekakvim nepotrebno direktnim pitanjem. Nezgodnim pitanjem koje, već time što je postavljeno, dovodi u sumnju sve upravo izrečeno i izrecitirano. Pa tko na to ne bi podivljao, ajd' recite? Čovjek mora izgubiti kontrolu. I nemojte mi sad "novinarima je posao da postavljaju pitanja".

Svaki normalni (hrvatski) političar će vam na to, s potpunim pravom reći: "Pa što, i meni je posao da radim za dobrobit ovog naroda, pa ga ne radim. Uspijem se suzdržati, kako bih vam rekao, suzbijam i najmanji poriv da stvarno odradim svoj posao. Jer biti političar, znači žrtvovati se. Zatomiti svoje ljudske porive da učiniš nešto dobro za narod, i njegovati isključivo porive da učiniš nešto dobro za samoga sebe. Jer gdje bi ova zemlja završila kad bi svi političari stvarno radili svoj posao? Ako ti to nije jasno, nije ti mjesto u politici i amen. Pametnom dosta. I, da dodam – ako se ja, gospodar svemira, uspijevam ophrvati neprirodnom nagonu da radim svoj posao, onda bi to mogli i novinari. Kad bi imali minimum kućnog odgoja".

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

I sad, razumijem ja da se neki političari ne mogu kontrolirati i da moraju vrištati, dernjati se, udarati šakom o stol, psovati, pljuvati i prijetiti, ali ono što ne razumijem je ta patološka fasciniranost našeg naroda nasilnom retorikom. O čemu se tu radi?

O banalnoj psihologiji djetinjstva, ono kad ti je tata bio despot pa u političarima tražiš tu očinsku figuru jer u odnosu prema njima gajiš onaj famozni štokholmski sindrom? Na primjer, kad ispod članka na nekom portalu pročitate potpuno neprimjeren, agresivan, vulgaran komentar sigurno nećete pomisliti da je taj komentator ok jer "bar kaže ono što misli". Pomislit ćete "Koji psihopat, majko moja". Napisat ćete mu da je, očito, "preskočio popiti tablete". Ali kad je takav na poziciji moći, onda najednom njegovo ponašanje

postaje vrlina. Povijest poznaje mnogo tih što su lupali šakama o stol, dernjali se u mikrofon zapjenjeni. Kad ih ugledamo na TV ekranu, prekrižimo se s obje ruke i promrmljamo "Ne ponovilo se". I što, mi onda pred takvom spodobom raznježeno vizualiziramo tog nekog svog oca čvrste ruke? Strog, ali pravedan otac? Nije strog, nego lud. A pravedan je samo toliko koliko ste spremni pred njim pognuti glavu. Gledati dolje. Nedavno je medijske vode uzburkao film "Ne gledaj gore".

Ja bih da netko snimi jedan "Ne gledaj dolje", na temu saginjanja glave pred nasilnim pojedincima. I da se u tom filmu lijepo obradi vječna navada naših političara, vlasti i oporbe da, ako je nasilni veseljak iz protivničke stranke, traže „hitan opoziv i smjenu". A, ako je "naš", pokušavaju pronaći sve moguće načine da se obrani neobranjivo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Što mislim o ljudima koji u javnom prostoru prijete i agresivno komuniciraju, mogla bih u stvari reći u samo nekoliko narodskih riječi. Ali predmnijevam da bih navukla na sebe nekakve sankcije jer bi te riječi bile izrazito neprimjerene, vulgarne i nepristojne. Zato ću se suzdržati. Mada, ne znam zašto bih morala.

Jer ja bih ipak, na kraju krajeva samo, ili barem, rekla ono što i mislim.

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Image
ŽIVOT NA VAGI

Edo pitao Šteficu otkud mu je poznata: 'Studirali smo zajedno na kineziološkom'

Image
HEROINA IZ ĐAKOVA

Elena je pravo čudo! Bila je malo veća od dlana: RTL u Đakovu kod najmanje bebe ikad rođene u Hrvatskoj

Image
17.10 SATI

Što nas čeka ovog tjedna u 'Miriše na ljubav'? Donosimo sadržaj svih epizoda!

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču