KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Zbog 5 minuta slave na društvenoj mreži slikali su izmrcvareno tijelo žene u lokvi krvi. Jesmo li pripadnici iste vrste?

'Kroz glavu su mi prošla sva vlastita neugodna iskustva i sjećanje na to koliko puta sam prešutila nešto jer sam se bojala neshvaćanja'

Image
Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 3.12.2021. u 14:43
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Dok iščekujemo koja će nas sljedeća covid mutacija možda dodatno unesrećiti, a možda i neće, osjećam da posustajem pod teretom osjećaja koji me već duže prati. Osjećaj je to koji me paralizira, onemogućava bilo kakve zdrave rekacije. Osjećaj koji kao da je, s vremenom, učinio da se ukopam na mjestu i blesavo, začuđeno promatram svijet oko sebe. Radi se o osjećaju – nemoći.

Nemoćno pratim ljude koje sam nekada mislila da poznajem, a ono što sam u vezi njih poznavala, to sam i voljela. Danas ih slušam kako s pjenom na ustima dozivaju smrt u najgorim mukama svima koji ne misle kao oni. I zbunjena sam, iskreno zbunjena, kao malo dijete. Na momente me čak i fascinira ta količina žuči koju je neko ljudsko biće sposobno izbaciti na drugo ljudsko biće, ili na cijelu skupinu bića. Nije da ja sad sebe držim "iznad" niskih ljudskih strasti i poriva pa se eto, kao, naivno čudim svemu tome.

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Nekad je bilo jasno tko je tko. Imali smo fašiste i antifašiste, k'o i svaka normalna zemlja na svijetu

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Nekad je bilo jasno tko je tko. Imali smo fašiste i antifašiste, k'o i svaka normalna zemlja na svijetu

'A bilo je u meni svega. I straha, i skepse, i tjeskobe...'

Ne. Ja, najiskrenije, otkad je cijelo ludilo s pandemijom počelo, niti u jednom trenutku nisam uspjela osjetiti neku impresivniju navalu bijesa. A bilo je u meni svega. I straha, i skepse, i tjeskobe, i natruha ozbiljne ljutnje, ali bijes, njega nije bilo. Bijes me je nekako zaobišao. Mislim na onu vrstu bijesa koja te nagoni da javno proklinješ i zazivaš sve vrste najgorih nesreća svima sa druge strane. Pri tom proklinjanju protivnika je svaka od svih mogućih strana bila jednako maštovita. Što me, posljedično, natjeralo da nijemo ustuknem, napravim korak unazad pred svakom od navedenih strana. Onda sam se osvrnula oko sebe i shvatila da više nije ostala nijedna strana kao moguća opcija kojoj bih se strastveno priklonila. Je li to vrlina, dostojanstvo? Ne, nažalost. Čista nemoć. Kao kad se nađeš u podnožju planine s koje se prema tebi upravo pokrenula nezaustavljiva, moćna, zastrašujuća lavina. Ne možeš bježati, ni boriti se. Znaš da si preblizu i da je prekasno. Pa samo stojiš, obuzet jezom i nekim čudnim stoicizmom istovremeno i čekaš da te poklopi. E, takva vrsta nemoći.

Osjećaj nemoći pred TV reportažom nedavno – stari, bolesni i usamljeni ljudi ostaju bez onih žena koje su ih obilazile. Donosile lijekove, obavljale kupovinu. I, najvažnije od svega – razgovarale s njima. Nezamisliva je usamljenost starog čovjeka koji više nema nikog svog. Kad ti je možda cijeli dan jedina komunikacija ona koju obavljaš sam sa sobom. Onaj unutrašnji dijalog kad se pitaš zbog čega si živio i gdje je smisao ako sad više nikome nisi potreban, ni bitan. Možeš, recimo, i umrijeti a da te nitko danima ne pronađe. I onda su došle te žene. Te su žene, zahvaljujući projektu i sredstvima Europske zajednice, donosile malo topline i svjetlosti u tamne, prazne domove tih ljudi. Donosile su malo obične, staromodne brige i dobrote. Donosile ono "Kako ste?" koje u starosti život znači.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Sad, kad je projektu istekao rok, kao da je istekao rok i tim ljudima. I ženama koje su se o njima brinule. I kad novinarka postavi pitanje osobi odgovornoj za to područje, ova joj odgovara, kako je i sama novinarka rekla, nekakvim suhoparnim "meta" jezikom u kojem ima puno riječi a nimalo čovjeka. Samo brojevi, samo novac, samo ravnodušnost.

'Fotografije koje su napravili i objavili neki od ljudi koji su se na mjestu strašnog zločina zatekli'

Istu nepodnošljivu nemoć osjetila sam i kad je neki dan ono čudovište u Splitu ubilo bivšu suprugu/partnericu s petnaest uboda nožem. Prva misao bila je: "Majko moja, zar još jedna? Dokle, dokle?!" I kao da već sam taj događaj nije bio dovoljno užasan, pojavile su se fotografije. Fotografije koje su napravili i objavili neki od ljudi koji su se na mjestu strašnog zločina zatekli.

Na neki način to je bilo još teže za podnijeti. Kako podnijeti pomisao da netko, zbog pet minuta slave na društvenoj mreži, krene slikavati izmrcvareno tijelo žene u lokvi krvi na podu trgovačkog centra? Mozak jednostavno odbija pojmiti tako nešto. I mene, umjesto bijesa koji bi, sigurna sam, možda bio i ljekovit, opet obuzme osjećaj nemoći. Onaj osjećaj nemoći kad sebi osvijestiš da je i za tako nešto ljudsko biće sposobno. Da je to ljudska vrsta kojoj i sam pripadaš. Sve lijepo što si nekada mislio, ili bolje reći umišljao u vezi te svoje vlastite vrste, ugasilo se kao što se ugasio i dan i život one nesretne žene.

Kao što se ugasilo sve u duši onih koje je voljela i koji su je voljeli. Njen ubojica će biti kažnjen, ali nekažnjeno će proći puno njih koji su "zaslužni" za to da se broj žena ubijenih od strane bivših i sadašnjih partnera iz godine u godinu povećava ili, povremeno, ostaje na istom, zastrašujućem broju. Ili se čak, na trenutke, neuvjerljivo smanjuje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Informacije o tom broju provlače se, iz godine u godinu kroz medije. Manjak sigurnih kuća. Ravnodušnost društvene zajednice. Omalovažavanje i relativiziranje ponižavanja, vrijeđanja i maltretiranja žrtvi. Političari koji će i ovom prilikom u mikrofon izreći nekoliko prigodnih fraza nakon kojih će sve ostati isto. I nemoć pred saznanjem da je problem strukturne prirode, da je cijeli sustav bolestan i da tu možeš jako malo, ili skoro ništa učiniti.

Kroz glavu su mi prošla sva vlastita neugodna iskustva i sjećanje na to koliko puta sam prešutila nešto jer sam se bojala neshvaćanja, pa i ismijavanja. I sram zbog te svoje slabosti, kao da sam tom svojom slabošću i šutnjom i ja pridonijela onome što se neki dan dogodilo u trgovačkom centru. Jesam li? Zapitam se tako, pa odustanem. Sad je ionako već sve prošlo. Sad sam dovoljno stara da je neugodnih iskustava sve manje, i to što se sad osjećam relativno sigurnom nije stvar sigurnog sustava i učinkovitosti njegovih institucija nego stvar čiste sreće i – godina.

I opet taj osjećaj nemoći. I mada umorna od svega do bola, kao i većina ljudi oko mene, najednom mi je jasno protiv čega se najviše moram boriti. Ili bar pokušati. Upravo protiv tog osjećaja nemoći. Ako mu se prepustim, ako ništa ne poduzmem i ostanem paralizirana pred lavinom koja se valja prema meni, moglo bi se dogoditi nešto što bih sebi teže oprostila i od vlastite smrti. Moglo bi se dogoditi da pod snijegom ugledam nečiju ruku i da ne potrčim izvlačiti toga nekoga ispod lavine. Ne, ne želim se u to pretvoriti.

Želim da mogu potrčati, makar bila stoposto sigurna da je lavina prevelika i da ćemo stradati i ja i onaj koga pokušam iz nje izvući. Želim tu snagu bezumnika koja čini razliku između onoga tko pred lavinom nekoga spašava i onoga tko samo stoji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Ili fotografira.

*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a*

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Image
ŽIVOT NA VAGI

Edo pitao Šteficu otkud mu je poznata: 'Studirali smo zajedno na kineziološkom'

Image
HEROINA IZ ĐAKOVA

Elena je pravo čudo! Bila je malo veća od dlana: RTL u Đakovu kod najmanje bebe ikad rođene u Hrvatskoj

Image
17.10 SATI

Što nas čeka ovog tjedna u 'Miriše na ljubav'? Donosimo sadržaj svih epizoda!

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču