PRILIKA ZA PROMJENU / 'U 21. stoljeću trebamo se podsjetiti da ne treba priroda nas, nego mi trebamo prirodu'

Image
Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Mi smo davno zaboravili na brojne zarazne bolesti koje su harale našim krajevima

19.4.2020.
13:32
Petar Glebov/PIXSELL
VOYO logo

Nalazimo se na početku jednog dužeg kriznog razdoblja, upozorava prof. dr. sc. Veljko Đorđević s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

VEZANE VIJESTI

Tekst se nastavlja ispod oglasa

''Nakon koronavirusa mogu se pojaviti i druge nove zarazne bolesti, i to najviše zbog onoga što smo mi ljudi učinili našem planetu. Pitanje je kojom dinamikom to možemo očekivati i kako ćemo i tko će sve to preživjeti. Sada se u našim životima susrećemo s globalnom zdravstvenom krizom, iz koje proizlazi i ekonomska i socijalna kriza, odnosno stanje kakvo se ne pamti od Drugog svjetskog rata. Znate, u ovom, 21. stoljeću, koje s ponosom nazivamo stoljeće uma, trebamo se podsjetiti da ne treba priroda nas, nego mi trebamo prirodu. Mi smo na ovom staništu koje se zove Zemlja, a u isto vrijeme uništavamo sve ekosustave i na kopnu i na moru, stvorili smo ekološku neravnotežu i velike klimatske promjene, a sad smo odjednom iznenađeni što nam sve ovo priroda vraća. Sjetimo se poznatog slogana Svjetske zdravstvene organizacije "misli globalno, djeluj lokalno". Koliko smo do sada mislili o tome i djelovali u svojoj zajednici? Jesmo li živjeli mahnito ili smo živjeli miran i uravnotežen život? Zbog svega toga mislim da je ovo danas posljedica krize civilizacije i lažnih vrijednosti koje su se nametale kao vodeće, a ne kriza pojedinca. No sada osjećamo i krizu opstanka nas kao posebne vrste, kao Homo sapiensa'', istaknuo je Đorđević u razgovoru za Glas Slavonije.

''Izbjegli smo zasad apokaliptični scenarij koji prolaze neke druge zemlje, ali igra nije gotova. Ovo će biti maraton, a ja uvijek kažem da je u maratonu važan prvi korak, koji smo dobro napravili. No nemojmo se prerano radovati, treba trčati taj maraton još dugo. Čuvajmo prirodu i naučimo nešto od svega ovoga, a ne da čovjek budućnosti zbog silnih novih pandemija postane poput triglodita koji živi skrivajući se u svojim nastambama. Rekao sam da kriza izvlači na vidjelo istinu, pa tako i sve ono što u našoj zajednici ne valja i što treba mijenjati, a volim slikovito reći da promjena mora biti temeljita, a ne da samo zakrpamo pukotine koje će kad-tad opet popucati'', dodao je.

Između ostalog, Đorđević kaže da ga sve ovo osobno podsjeća na 1986. godinu, kada je svijet bio preplašen pojavom AIDS-a: ''Mi smo u Hrvatskoj krenuli s mjerama i prije pojave prvog oboljelog, a vodili smo se sloganom: "Stvorimo paniku prevencije da ne doživimo paniku epidemije!" Stariji će se sjećati svih predavanja i raznih drugih edukacijskih programa, kao i brojnih spotova, ali ono što je bio naš najveći uspjeh u odnosu prema svijetu je, uz sprječavanje epidemije, i svijest o tome da ne postoje rizične grupe, nego rizična ponašanja, što su mnoge druge zemlje shvatile tek nakon epidemija u svojim sredinama. Mi o ovom virusu znamo premalo i sve što govorim danas, možda sutra neće vrijediti. Zato ne treba nikoga unaprijed kategorizirati, a osobito ne stigmatizirati''.

''Danas je cijeli svijet u svojevrsnom stanju "stresa", koji će zasigurno svoje posljedice imati i na cjelokupno stanje mentalnog zdravlja. Zbog toga je ova pandemija sigurno i psihološki problem'', upozorio je te naglasio da je važno napraviti "paniku prevencije", da ne dođe do epidemije psihičkih poremećaja nakon krize: ''Pri tome mislim da je dobro što već sada imamo brojne institucije i udruge koje su krenule sa psihološkom pomoći, i odraslima i djeci, koja su posebno vulnerabilna. Iako nikada ne volim generalizirati i stavljati neke grupe ljudi u "isti kalup", mislim da su psihološki posebno osjetljivi na COVID-19 osobe koje su u samoizolaciji, osobe koje se liječe i članovi njihovih obitelji, ali i osobe koje već imaju psihičke posljedice prijašnjih trauma jer im je ovo svojevrsna retraumatizacija. Isto tako, mislim da treba puno uložiti u smanjivanje mogućih kasnijih psiholoških posljedica kod osoba koji su sada pravi heroji jer su na prvoj crti ovog bojišta - liječnici, medicinske sestre i drugi djelatnici u zdravstvu, policajci pa i trgovci, volonteri i dr. I oni su samo ljudi i sigurno će nekima od njih sve ovo biti psihološki teško, osobito kada sve prođe. Zato apeliram da oni koji trebaju pomoć potraže je sada, dok je problem još malen i dok se ne intenzivira. Mogu se javiti velika tjeskoba, pa i napadaji panike, depresivna stanja, poremećaji spavanja, simptomi PTSP-a, pa čak i paranoidne reakcije. I sve je to ljudski, i nitko nije kriv ako mu se pojavi psihološki poremećaj''.

Iznimno je važno znati da je u ovakvim situacijama strah normalna reakcija: ''Kakvi bi to bili ljudi koji se ne bi uplašili od ovakvih neprijatelja - jednog nevidljivog i nepoznatog (virus) i drugog nepredvidljivog i jako opasnog (potres). Normalno je i da nakon iskustva potresa ne spavamo ili lošije spavamo nekoliko dana, normalno je da budemo povremeno anksiozni, napeti, tužni ili razdražljivi, prihvatimo to kao dio normalne reakcije na nenormalnu situaciju i nemojmo od toga praviti dodatnu paniku. Normalno je i da doživljavamo fizičke simptome anksioznosti, kao što su iznenadno lupanje srca, gastične smetnje, preznojavanja, poremećen apetit. "Normalno" je i da se povremeno pitamo jesmo li i mi zaraženi jer smo počeli kašljati i sl. Sve što je u nekakvom malom ili umjerenom intenzitetu i prolazno je dio je naše osobnosti koja je sada u stanju stresa. Ali, ako ovi simptomi traju duže i jako ometaju naš život, treba potražiti pomoć i toga se ne sramiti. Zašto bi itko danas psihički patio ili imao psihijatrijske posljedice svega ovoga uz stručnjake za mentalno zdravlje koji su oko nas. Osim toga, danas je toliko psihološke pomoći dostupno "online" i možemo komunicirati sa stručnjacima bez potrebe da dolazimo k njima i da se izlažemo riziku. Bar ovaj psihološko/psihijatrijski pregled možemo odraditi i virtualno, jer nam ne trebaju velike dodatne pretrage, samo dobar medicinski intervju''.

A što kad sve ovo prođe - hoćemo li i možemo li iz sve te krize izići jači, snažniji, mentalno jači kao ljudi, uključujući i veću moralnu i svaku drugu odgovornost, pitaju se mnogi.

''Hoćemo li, ne znam, mogu se samo nadati, ali znam da možemo ako hoćemo i ako sada u to uložimo. Koja nam je iduća opcija? Čekati krhki i preplašeni neki novi virus? Početi opet nakon ove pandemije mahnito i raščovječeno živjeti? Možda je ovo posljednji vlak da se svi zajedno i solidarno ukrcamo na put prema čovječnijem društvu, u kojem će čovjek čovjeku biti lijek. Svaki dan vidimo ove primjere solidarnosti, ali nažalost i one negativne primjere gdje osobe koriste nesreću svih nas za stvaranje svojih profita. U toj borbi dobra i zla ja optimistično vjerujem da imamo snage za pozitivnu promjenu cijelog društva, ali je potrebno da više nego ikad dosad budemo složni i da djelujemo zajedno, putujući u tom vlaku u istom smjeru. Ne možemo određivati brzinu promjene, ali je smjer jako važan. To ne zaboravimo'', poručio je Đorđević.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Samit
Gajin svet
fnc 15
Hell's kitchen
Brak na prvu
default_cta
Azbuka našeg života
Cijena strasti
Tajne vinove loze
Ljubavna zamka
Smrt u raju
default_cta
Pevačica
Obiteljske tajne
Brak na prvu Australija
Sumrak saga: Mladi mjesec
Playmobil
default_cta
Volio bih da sam ovdje
VOYO logo