Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču
TABUI I PREDRASUDE

'Ne pristajem na aseksualnost koju nam društvo nameće'

Protiv seksualnih potreba invalida urotilo se sve: seksualni tabui sredine zaključani sa sedam brava, stereotipi da osobe s invaliditetom nemaju seksualne potrebe, slaba mobilnost, otežana komunikacija o seksu s obitelji i potencijalnim partnerima, strah zbog slabe edukacije, nedostatak novaca i mnogo toga.

Image
Ivo Lučić/Hina/RTL/ 2.3.2014. u 11:51
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Osobe s invaliditetom kao i svi drugi ljudi imaju seksualne potrebe i ne odriču ih se, ali u njihovu ostvarenju nailaze na mnoštvo prepreka koje im dodatno zagorčavaju život.

Protiv tih potreba urotilo se sve: seksualni tabui sredine zaključani sa sedam brava, stereotipi da osobe s invaliditetom nemaju seksualne potrebe, slaba mobilnost, otežana komunikacija o seksu s obitelji i potencijalnim partnerima, strah zbog slabe edukacije, nedostatak novaca i mnogo toga, kažu stručnjaci.

"Vođenje ljubavi prirodna je potreba svakog čovjeka i ne pristajem na aseksualnost koju nam društvo nameće", kazao je na jednoj tribini u Zagrebu dopredsjednik Društva distrofičara Branko Bizjak.

Istraživanja na Zdravstvenom veleučilištu

Sustavniju sliku dalo je pionirsko istraživanje provedeno na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, koje je pokazalo da svi ispitanici – deset osoba s cerebralnom paralizom prosječne dobi od 39 godina – smatraju da imaju jednako pravo na seksualni život kao i druge osobe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Polovica ispitanika smatra da se izraženost seksualnih potreba osoba s invaliditetom ne razlikuje u odnosu na druge, a troje ih drži da imaju naglašenije potrebe od drugih.

Autorica Andrea Bartolac pošla je od podataka u literaturi da se osobe koje odrastaju noseći se s ozbiljnim tjelesnim onesposobljenjem mogu osjećati spolno neatraktivnim i biti nesklone bilo kakvome intimnom odnosu.

Upravo se čita

Image
VARLJIVE ZAGREBAČKE VREĆICE

Najveći strah Zagrepčana dolazi u obliku plavih vrećica. Njihov Armagedon stiže sutra. Tko preživi pričat će...

Polovica sudionika, od toga jedna žena i četiri muškarca, imala je seksualno iskustvo s partnerom, a svi ispitanici su osjetili seksualno uzbuđenje bez partnera, i izazvali su ga maštom, filmom, osobama, snovima i sličnim motivima" kaže istraživanje.

"Seks za ispitanike nije samo tjelesni užitak, nego kompleksan doživljaj koji uključuje psihičke, emocionalne, socijalne i tjelesne komponente", kaže Bartolac i naglašava da su sve osobe koje su imale seksualno iskustvo s partnerom bile uskraćene za spontanost jer su svaki puta morali prethodno riješiti niz teških prepreka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Te se osobe počesto susreću s potpunim nerazumijevanjem javnosti. Teško im pada kada zdravi 'lupetaju' da je cerebralna paraliza zarazna bolest, ali uglavnom to moraju trpjeti. Pogotovo im je teško kad ih 'normalni' osuđuju zbog seksualnih potreba.

Jedan od ispitanika je odgovorio da čak i najbliži nemaju razumijevanja prema seksualnim potrebama osoba s invaliditetom riječima: "Kad sam bio s curom u dugoj vezi, i kad je puklo, moj stari je rekao – da, to je dobro, i bio je zadovoljan".

Drugi je odgovorio da roditelji misle da invalidi ne trebaju imati seksualni život i da 'trebaju biti uškopljeni'.

Na drugom primjeru se vidi kako društvena sredina segregira osobe s invaliditetom. Ispitanik kazuje kako je otac odgovarao njegovu djevojku, koja je bila osoba bez invaliditeta, od njihove veze riječima: "Isuse bože, ja neću unuke invalide!"

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Pokušao sam joj objasniti da nije tako, ali kada roditelj vrši pritisak, onda ta cura isto ima osjećaj da bi se to moglo dogoditi, objasnio je ispitanik.

Povijest popravlja odnos prema osobama s invaliditetom

Psiholog Aleksandar Štulhofer sa zagrebačkog Filozofskog Faklulteta rekao je na jednoj tribini, koja je organizirana s ciljem suzbijanja tabua o seksualnosti distrofičara, da bolest kod zdravih ljudi automatski stvara predodžbu da tijelo zahvaćeno bolešću nije sposobno za tjelesni užitak. Dok god gledamo iz naše perspektive, teško ćemo razumjeti njihove potrebe, kazao je.

"Negativan odnos prema osobama s posebnim potrebama ima dugu povijest. Novorođenčad koja je pokazivala tjelesne nedostatke u antici je izlagana smrti, pa čak i ubijana. Postupno tek u kršćanskom srednjovjekovlju bivaju pošteđeni pod utjecajem milosrdnih ideala, a s humanizmom postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva", kaže Gojko Zovko u znanstvenom časopisu.

Prema statističkim procjenama, desetina stanovništva nekog društva su osobe s invaliditetom. Iako se oni osposobljavaju i uključuju u društvo, njihov broj raste zbog loših prilika, nedovoljno razvijene medicinske službe, epidemija, potresa, prometa i ratova kojih je posljednjih pedesetak godina bilo najmanje 160, a proizveli su više od 30 milijuna ranjenih, te višestruko veći broj zlostavljanih, prognanih i izbjeglih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Prekretnicu u tretmanu osoba s invaliditetom napravio je enciklopedist Diderot (1713-1784), svojim poznatim pismima 1751. godine, pa je prva škola za slijepe otvorena u Parizu godinu kasnije, a prva na jugu Europe za gluhe u Zagrebu 1885. i za slijepe 1895. godine.

Rezolucijom Opće skupštine UN-a 1999. traži se jednakopravnost invalida i njihova socijalna integracija. Osobe s invaliditetom u razvijenim zemljama imaju povoljniji tretman zbog većeg obuhvata i organizirane rehabilitacije, povoljnijih uvjeta školovanja, zapošljavanja i uključivanja u aktivni život društva, kao i zapošljavanja, no u manje razvijenim društvima oni i danas nose snažan biljeg izdvojenosti.

Predrasude ovise o nama

Tamara Martinac – Dorčić s Filozofskog fakulteta u Rijeci objašnjava da ljude od osoba s invaliditetom odbija ne samo svojevrsna ideologija mladosti i ljepote koju promoviraju suvremena društva, nego i to što se ljudi pribojavaju situacije da sami ne postanu invalidi, starci i slično, a to su stereotipi koji ovise o raznim utjecajima.

"Imamo potrebu pronaći razlog zašto se to ipak ne može dogoditi nama, pa smo skloni za invaliditet okrivljavati samu tu osobu", kaže Tamara Martinac – Dorčić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

"Istraživanje je samo 'zagrebalo' po površini problematike seksualnosti osoba s cerebralnom paralizom", kaže Andrea Bartolec i upozorava da se dobivene informacije ne smiju poopćiti na šire skupine osoba s različitim oblicima onesposobljenosti.

"Ona napominje da je gotovo cijeli život osoba s celebralnom paralizom okružen medicinskim osobljem i zaštitničko-ovisničkim odnosom roditelja i drugih osoba, što sve otežava postizanje kvalitetne ravnoteže u životu. Zbog svega toga, uglavnom se zanemaruje da je seksualnost važan dio identiteta svake osobe. Istodobno, to utječe na loš stav tih osoba prema svom tijelu te povratno na njih djeluje kroz osjećaj da su manje seksualno poželjni", zaključuje Bartolac.

"Naši stavovi prema osobama s invaliditetom igraju važnu ulogu u životu svake takve osobe i reflektiraju se na njeno ponašanje, društvene veze, obrazovanje, zapošljavanje i zdravlje", kaže Tamara Martinac – Dorčić.

"Na kognitivnoj razini predrasude su povezane s očekivanjima da te osobe neće biti u stanju izvršavati zadatke, primjerice na poslu ili fakultetu. Na čuvstvenoj razini predrasude se vežu uz negativne osjećaje i nelagodu koje pojedinac ima u kontaktu s takvim osobama. Ponekad, ali rijetko, naši negativni odnosi odaju se kroz izbjegavanje kontakta oči u oči, izbjegavanje razgovora, dodira pa čak i blizine", kaže Tamara Martinac – Dorčić.

Osobe s invaliditetom treba upoznati kao ljudske osobe, te izbjegavati stereotipe. U tom pogledu važnu ulogu mogu odigrati osobe iz takvih skupina.

"Stajalište osobe s invaliditetom prema svom invaliditetu, vidljiv kroz njeno samoprihvaćanje, priznavanje invaliditeta i samootkrivanje, utječe na stavove drugih o tom invaliditetu. Ako je stav osobe s invaliditetom prema svojem invaliditetu pozitivniji, tada će i stajalište drugih prema toj osobi biti pozitivniji", zaključuje Martinac – Dorčić.

U tome je veličina poteza Branka Bizjaka. On se odvažio svoja seksualna iskustva, najviše s prostitutkama, objaviti u knjizi "Zagrebački hotline". Kaže da ne dopušta da drugi, osobito svećenici, govore u njegovo ime o seksualnosti.

Ivo Lučić/Hina/RTL/ 2.3.2014. u 11:51
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Više s weba

Pročitajte još

Image
'ne voli samo žene već i novac'

Prava sapunica u Sikirevcima, a u glavnoj ulozi župnik: 'Sumnjao sam da se moja supruga dopisuje s nekim...'

Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Više s weba