Volja, strast i ljubav

Lug Gradinski kod Virovitice ima svoju dobru dušu: Jozo Marković osvojio je svoje sumještane replikom rodnog ...

Mjesecima je uz pomoć obitelji, prijatelja radio na izgradnji umanjenih verzija kuća kakve su nekad bile, a sve je kulminiralo adventom koje u općini Gradina smatraju početkom seoskog turizma u njihovu kraju

Ana Trcol/ 9.2.2018. u 19:45

Jozo Marković je dobra duša  Luga Gradinskog kraj Virovitice pa se na njegovu imanju organizira adventsko druženje u kojem sudjeluju stanovnici iz šire okolice. Prije dvadesetpet godina zbog rata je morao otići iz rodnih Bilivoda kod Zenice u BiH. Ali Bilivode nikada nisu otišle iz njega pa je u sadašnjem mjestu stanovanja sagradio repliku ratom razrušenog sela sa svim kućama, ulicama i javnom rasvjetom.

Voljom, strašću i ljubavlju prema rodnoj grudi oduševio je mnoge pa tako i ekipu Potrage. Zato je naša reporterka nakon obilaska Luga Gradinskog sjela s Jozom u auto i odvezla se u tristo kilometara udaljene Bilivode otkriti u čemu je tajna.

“Čovjek iz Bilivoda ode, ali Bilivode iz čovjeka nikada. 38 godina živiš u selu i u svakoj kući sam toj bio. I oni, iz svih tih kuća su bili i kod mene isto”, rekao je Jozo Marković.

“Najljepša mi je uspomena kad sam se oženio, kad mi je došla tudje žena, kad sam postao čovjek, kad sam se upisao među ljude”, kazao je je Jozo Marković. Daleko od rodnih Bilivoda u BiH, škrte  zemlje i planinskog zraka. U slavonskom Lugu Gradinskom Jozo Marković je prije 20 godina, pronašao novi dom.

U njemu je izgradio onaj prvi, pravi, nikad zaboravljeni. Rodne Bilivode u malome.

“To nema kuće u kojoj ja nisam bio. Jerbo mi smo tamo bili prijateljski i familijarno povezani. Tako da smo jednu noć kod mene sjedili, drugu noć kod drugog, treću noć kod treceg. Znali smo igrati prstena, karti koje kakvih. Tako da znam gdje je svakoj kući prozor,  gdje je svakoj kući soba, gdje svako dijete svoje ime ima i znao sam ga jel kako se zove”, kazao je Jozo Marković.

Upravo se čita

Image
'ŠOKIRAN SAM'

Šef Odjela za sudsku medicinu KBC-a Split o obdukciji Matijanića: 'Šokiran sam! Bojim se da nije pravovaljana'

Tako je bilo u malom selu nadomak Zenice, sve do 1993. kada je, u ratu, do temelja uništeno. Sljedećih je 25 godina proveo daleko od  svoje djedovine, većinu vremena maštajući o tome da Bilivodama vrati puni sjaj.

“Sama pomisao kada čovjeka neko istrasa onoga gdje je rođen, gdje je živio i silom te otera sa toga ognjišta, gdje si rođen, gdje si se igrao, gdje si se ženio, gdje si išao u vojsku, gdje si išao na posao i s posla i sad ti to netko uzme. Onda sam išao na to da napravim to  selo da ostavim sebi u duši neki  mir, da nađem. Da ne umre to selo”, rekao je Jozo.

S tim u primisli - gotovo da nije bilo drugog izbora, kaže Jozo - ali nedostajalo mu je ono najvažnije. Odobrenje njegovih Bilivođana.

“U 8. mjesecu prošle godine u Bilivodama, tada sam ja priopcio svim tim žiteljima da ću ja napravit to ovdje i tražio sam od njih podršku, ako mi daju podršku da daju aplauz, ako ne da... Međutim  su svi zapljeskali. Onda sam im obećao da će svaka kuća biti na Bilivodama osvjetljena da Bilivode žive vječno”, kazao je Jozo.

Tako je i bilo - kada se vratio u Lug, odmah se bacio na posao. 3 mjeseca je gradio 40 kućica.

“Sam sam gradio sve, sa strojevima sam dao sve pooblat, ofarbat jel, ovo kompresorom sam farbao. Crijep sam dobio isto od poznanika, prijatelja, sam rušio skidao stare krovove koji nisu više bili u upotrebi. Onda sam čistio taj crijep i slagao ga na te kućice koje su jel vidite iz priloženoga”, rekap je Jozo.

Nešto materijala je dobio, kaže, a nešto kupio.

“Šest kubika daske, 500 metara štafle, 700 metara letve, 1800 komada crijepa, 2 tisuće 200 komada cigle, farbe ne znam vam ni reći koliko kila, ali ja mislim da je negdje oko 40 kg farbe otišlo”, kazao je Jozo.

Pomagala mu je cijela obitelj - troje djece, četvero unučadi, supruga i brat.

“On je oduvijek, volio je to i oko životinja raditi... To je njemu ostalo i dan danas ga drži i ja mu moralnu i materijalnu podršku uvijek dajem i u buduće, bilo što da budem radio, što god budem mogao, naravno da ću pomoći”, rekao je Mato Marković, Jozin brat.

Na svakoj kućici ispisana su imena onih koji su tamo živjeli. Svega se, kaže Jozo, sjeća kao da je bilo jučer

“Čovjek kada ode u Njemačku i bilo gdje i kažu kada umire da govori materinji jezik. Znači da čovjek ne more zaboraviti nešto što je naučio, voziti bicikl, to nikada ne možeš zaboraviti. A tako i tude, 38 godina si rastao i naravo da znaš gdje je koja kuća, gdje je koji prozor okrenut, kud je koje čelo bilo od kuće”, kazao je Jozo Marković.

Pokazao nam je Jozo kako je sve to sagradio. U ovoj maloj radionici uživao je, kaže, u svakom trenu.

“I onda to pravim kostur, kada napravim kostur opkivam daske, kad opkujem daske znači ide gore letve, ide crijep i to su onda finese, završavanje, farbanje. Nije to mudrost, samo što čovjek mora imati volje i nagon za to, da nešto možeš napraviti. Bez volje i pas u lov ne ide”, rekao je Jozo.

No Jozo je volje imao, pa Bilivodama u malom ne nedostaje baš ništa - ni cesta, ni struja, ni rasvjeta.

“To sam preko interneta naručivao i bili su jako pažljivi, poslali su mi sve narudžbe koje sam naručivao. Ovo je imitacija asfalta, asfalt smo imali u selu. Onda sam rušio koje kakve kuće koje su mi prijatelji dali pa sam to dovodio i slagao tako da sam napravio tu imitaciju tog puta. Ovop gore što vidite to je kao imitacije struje u selu, bandere i struje koja je bila, žice. Nema struje ali nakit je bio na njima, sijalice su sve  bile, cijelom tom trasom je sijala sijalica”, kazao je Jozo.

Lug Gradinski, zahvaljujući Jozi, sijao je cijeli advent.

“Bilo je to prekrasno, ipak se nešto događa u našem mjestu, malom mjestu, ali velika stvar. Dakle advenat, družili smo se, zabavljali, oni koji se nisu vidjeli dugo, dugo, tako da su se, barem nakratko odmaknuli od računala i mobitela”, rekao je vlč. Ivan Pofuk, župnik  Župe sv. Ilje Proroka Gradina.

Za vrijeme adventa ovdje su dolazili svi iz virovitičkog kraja, ali i šire. Tako da se u općini nadaju da je ovo početak seoskog turizma za Lug Gradinski.

“Gospodin je dobio materijal i sve je svojim rukama dalje sam napravio, realizirao ideju. Naime ljudi su sami dolazili i pomagali samim donacijama. Jedni su donosili kablove, drugi su donosili jelo, treći piće. Pekar je donirao kruh. Svatko je nešto donio”, rekla je Marijana Matić, zamjenica načelnika Općine Gradina.

I tako su Bilivode u Lugu Gradinskome mjesec dana živjele kao i nekada.

“Tko god na moj dvor pogleda, meni je drago. Moje blizince su rođene tamo, Igor je rođen tamo, njihova djeca ne znaju za to, ali znaju za ovo ovdje i uvijek će imati u svojoj podsvjesti da je to to”, rekao je Jozo.

Ono što ostavlja svojoj djeci i unucima otišli smo provjeriti s Jozom. 600 kilometara u dva dana - Jozi nije bio nikakav problem - sve za svoje rodne Bilivode.

“Moramo nastaviti dalje živjeti ali uspomene u sebi nositi i u duši. Podijeliti s javnosti kako je jedno selo hrvatsko stradalo. I zahvaljujući televiziji RTL-a, prva televizija je došla u to selo, da je snimila to i te sve ljude koji su danas mogli ostaviti posao da poprate za mene značajan dan”, kazao je Jozo.

U Bilivode se Jozo vraća jednom godišnje i svaki puta prolazi pored kuće gdje je proveo mladost, gdje se zaljubio, gdje su mu se rodila djeca.

“Ovdje ste se vi rodili, u ovoj kući? Da, tu sam ja i nas četiri brata i dvije sestre. Tu je moja kuća, vidite što je ostalo. Vidiš tu se ne vidi, tu je još jedna kuća bila gdje se sin rodio. Ona je potpuno uništena, tu se ništa ne vidi, a tu je bila štala gdje sam držao blago”, kazao je Jozo.

Sve baš kao i u 300 tinjak kilometara udajenom Lugu Gradinskome. 

“Tu je moja kuća, gdje sam ja sagradio sa ženom i troje djece. Tu je očeva kuća, tu sam ja rođen. I onda iza njegove kuće sam napravio ja. Odmah iza mene napravio brat, to je vikendica, a u gradu, Zenici je živio. Onda mi je to djedova kuća, mamin otac. Onda opet tamo mi je drugoga brata kuća. To ste svi bili na okupu? Svi smo bili na okupu”, kazao je Jozo.

Vidjeti stara, poznata lica, vratiti se ondje otkuda nikada zapravo nije ni htio otići, prisjetiti se svih  priča. To Jozu ponekad drži na životu.

“Kao dijete znam da su tu u selu bila samo dva televizora, i povedu te kao dijete, iđeš gledati televizor. Da bi, ne daj Bože, pusti vjetar, to bi bilo ideš na polje, nema ti više gledati televizora. Bio je Kalimero glavni crtani, u 7 i 15 to sam volio gledati više nego išta drugo”, kazao je Jozo.

Iako se ne vide često - kada se ovi stari prijatelji susretnu - vrijeme kao da nije stalo. U Bilivodama je danas obnovljeno samo pet kuća - sve ostalo je do temelja uništeno.

“Znači tu nitko ne živi, nitko ne održava, tu te površine, asfalt, ta šikara sa strane. Kuće su sve zarasle, evo ti ne znaš da je tu bila kuća, ali bila je. Tu je kuća bila ali nema sada”, rekao je Jozo.

I tako je još od 1993. Jozo je, tog kobnog dana bio zadužen za evakuaciju civila. Njegovi prijatelji i sumještani su dva dana branili selo.

“Pa mi smo ostali na cjedilu, gledajte, ta situacija u Zenici se odigrala tako da smo mi izgubili glavnu komandu u Zenici, glavni zapovjednik hrvatskog Vijeća odbrane pao je u ruke muslimanskih snaga i poslije toga si ostavljen na milost i nemilost, bez logistike, bez ikakve veze i mi smo hvala Bogu, ovdje uspjeli se nekako organizirati, što je najbitnije, osstali smo sklopiti većinu civila, žene i djecu da ne bude nekog većeg stradavanja”, kazao je Ivan Batarilo, Bilivode.

No, ipak Bilivode su ostale bez 9 -ero vojnika i civila. Selo je opustošeno, opljačkano i zapaljeno.

Samo nekoliko dana nakon toga u Bilivode se vratila Katica Mijać sa svojim suprugom. On je u međuvremenu poginuo, pa je ona jedna jedina stanovnica sela.

“Ima jedna, to sam od svog pokojnog tate naučila. Kad ti je teško, nemoj se gledati u ogledalo nego se gledaj kroz prozor, tamo ćeš možda vidjeti nekog goreg od sebe, onog koji ima goru nevolju. Pa eto, nekako mi dođe… Znate što je… Hoću da budem ja ja. Bila sam u drugim kućama, tamo morate biti netko drugi. A ovdje ja mogu biti ja...”, rekla je Katica Mijać, Bilivode.

Sa svojih 75 godina živjeti sama na selu, bez ičije pomoći - nije lako. Ali Katica ne posustaje, brine se o životinjama, obrađuje nešto malo zemlje i svaku nedjelju - odlazi na misu u Zenicu. 4 kilometara po trošnom, planinskom putu.

Katica je sama 364 dana u godini. Svaki dan osim prve subote u kolovozu. Tada ovdje dolaze Bilivođani rasuti po cijelome svijetu i slave svoje selo. Glavni događaj - nogometna utakmica koju su svih tih godina tradicionalno igrali.

Što je međusobna mržnja uništila, Jozo ponovlja, to je zajednička ljubav sagradila - zato i oprašta. Zato je, kaže, i tu gdje je.

“Ali što je bilo je tu je, samo treba čovjek i dalje volit', i dalje živjet' i svojo djeci prenositi kojekakve anegdote iz toga sela gdje su se od djece roditelji rodiili, gdje su odrasli, gdje su naša pokojenja bila, gdje su grobovi naših predaka.. Uvijek svaka pomisao veže te...”, rekao je Jozo.

Ne veže samo Jozu nego sve ove ljude, a zahvaljujući njemu Bilivode žive 25 godina nakon što su, gotovo za sve - bile zaboravljene.

Ana Trcol/ 9.2.2018. u 19:45

Više s weba

Pročitajte još

Image
Prodavanje seksualnih usluga

Prostitucija preselila s ulica: U dva dana otkrili smo više prostitutki nego policija u cijeloj godini

Više s weba