Stari dom, nove priče. Nakon naše reportaže u kojoj su bivše djelatnice obiteljskog doma Florence iz Vukovara progovorile što su ondje doživljavale, one i korisnici doma, javilo se više njih sa sličnim iskustvima. I nama, ali i Aniti i Maji koje su prve progovorile.
“Koji su i radili ili imaju nekog svog pa su ga prebacili u drugi dom, isto tako jako ružna iskustva su pričali. Ne znam mama mi je polomljena, mama mi neuhranjena, teta mi je ovakva onakva, ali ja to ne bih javno rekao jer mi smo ipak mala sredina, ona nije baš sva svoja, hoću mirno hodat gradom i takve stvari.”, kaže Maja Govorušić, bivša djelatnica.
Aniti i Maji javila se i sama vlasnica koja nam u prosincu nije htjela otvoriti vrata doma ni stati pred kamere.
“Nakon moje prijave inspekciji nakon par dana to je bila nedjelja ujutro pola jedanaest gospođa vlasnica Isidora me zvala na telefon ja se nisam htjela javiti. Ne znam što je htjela.”, rekla je Anita Ljubić, bivša djelatnica.
Maja je ipak doznala što je vlasnica htjela.
“Bio je skriveni broj, ja sam se javila ako treba ja ću je citirati, droljo, kurvo, ubit ću te. Ja sam rekla možeš jednom. Dva put ne možeš nikoga”, kaže Maja.
Vlasnica doma Florence očito je tako reagirala jer su se bivše djelatnice usudile javno ispričati što su vidjele i doživjele dok su radile za nju. Maja je izdržala tri, Anita tek jedan dan. I to im je, rekle su nam, bilo previše.
"Oprala ja gospođu i uzela drugi ručnik. Kaže ona meni:"Šta radiš ti to?". Ja kažem: "Brišem gospođu". Kaže ona meni: "Šta ti misliš na što bi to ličilo da ja za svaku od njih uzimam druge rukavice i drugi ručnik?" Pa rekoh:"S ovim si ručnikom brisala genitalije, ne mogu joj obrisati lice! Ne mogu istim rukavicama dirati sve osobe.". "A bome ćeš ti meni biti veliki trošak, meni se čini!!!".", govorila je Maja u prosincu.
"Gospođa ne može sam jesti. Nema pokrete ruku, nema ništa. Taj doručak koji je prednju servirala, tako je i sklonila. Znači gospođa je šećeraš, prima inzulin. Gospođa je ostala bez jela taj dan. Gospodin jedan je hodao samo u pelenema po domu. Treća bakica bježi niz sstepenice. jako loše stanje”, svjedočanstvo je Anite iz prosinca.
Pred kamere Potrage s teškim je optužbama tada stala i Marija, koja je ondje smjestila svoju tetu.
"Kad bi tražila da mi opišu kako je pala, rekli bi da je skliznula s kreveta. Tako da mi nije bilo jasno odakle hematomi po rukama. U jednoj priči s bakom mi je rekla da navečer ona pije neke roza tabletice. Vjerujte mi, nije mi bilo svejedno. Prva pomisao je bila ili su neke tablete za spavanje jer znam da baka ne pije tu terapiju.", govorila je tada Maja.
I tako je, čini se, otvorena Pandorina kutija.
“Nije dozvoljavala da se pali grijanje. Dešavalo se da su osobe padale koje su dementne ali najveći strah je bio sve u redu dok sam ja sn jima kada se ona pojavljuje nastaje tapac osobe su bile ne jedna plave u modricama nego više njih.”, kaže bivša djelatnica Ines.
Ova je bivša djelatnica molila da joj skrijemo identitet pa ćemo je zvati Ines. Tako joj je savjetovao odvjetnik kojeg je angažirala kad je, protiv vlasnice doma, odlučila podignuti tužbu. Radila je ondje 20 dana.
“To je za mene jako dugo. S obzirom da sam tamo doživjela jako velike, velike kako da vam kažem ja sam doživjela šokove, a da ne govorim što doživljavaju oni štićenici i najviše sam sada ovdje zbog njih. Ne zbog sebe nego zbog njih. Netko mora nešto počet da radi da shvate da tamo nešto ne valja. Nije u redu.”, kaže Ines.
Uz Ines, u redakciju se javila i Gordana. Radila je u Florencu mjesec i pol. Dakle, obje su se ondje zadržale znatno dulje od Anite i Maje koje su pokrenule lavinu. I potvrđuju sve što su nam njihove bivše kolegice već ispričale.
“Nisu baš idealna kao kod nikoga kao kod drugih koleginica što su radile u to vreme sa mnom. Radila sam mesec i po dana neprijavljena radila sam kao njegovateljica njegu kao kuvarica pripremala im doručak ručak večeru, čišćenje, pranje, znači sve, uglavnom sve smo radile.”, govori bivša djelatnica Gordana Višnjić o svojim iskustvima.
Najgore joj je, kaže, bilo to što korisnicima najčešće ne bi imala što dati jesti.
“Uglavnom je to bio griz, palenta, bila je pašteta za doručak, to je bilo doručak večera slično. Znači ručak da li kupus kelj paprikaš šta smo imali, ali nije bilo velikog izbora. A kad bi se vi njoj požalili recimo na hranu da nemate što skuhati što bi rekla - pa napravi bilo šta.”, kaže Gordana.
Nerijetko im je za jelo servirala hranu koju bi korisnicima donijele posjetitelji jer u ostavi ne bi bilo ničeg drugog. Ponekad bi, kažu Ines i Gordana, stizala gotova hrana. Ali, one se to nisu usudile jesti.
“Donosila je od petka i davalo se do nedjelje da bi osobe sve dobile proljev s jednom osobom koja ima terapiju za proljev slučajno ona je svima redom davala te tablete doktoricu ni jednom nije zvala dal je to bilo trovanje ili viorza ja to ne mogu reći.”, kaže Ines.
“Dok sam ja bila tih mesec i po dana nijedan doktor nije bio mada je bilo slučajeva di je gospođa bila bolesna u krevetu i temperaturu je imala i sve ona nije zvala doktora za nju. Da joj lekadol da joj lupocet da joj obloge i to je tako išlo.”, kaže Gordana.
Davala im je, kažu, i neke sumnjive lijekove. Nisu sigurne jesu li bili za smirenje ili za spavanje.
“Mi nitko nismo znali povijest bolesti ni jedne štićenice znači kada poslije večere date osobama terapiju nemoguće je za deset minuta da vam oni popadaju automatski morate ih odvesti na krevet morate već biti pripremljeni i stavit im pelene spremne pidžame i sve da bi oni legli. To je trajalo, za deset minuta oni su gotovi. Nastaje šou poslije ponoći u noćnoj smjeni kaže spava se, ne spava se, ja ih nisam mogla povatat, osobe su hodale, šetale, derale se, vikale, galamile, plakale, to je strašno.”, kaže Ines.
Ines je tada vodila brigu o devetero štićenika. Niti za jednog, kaže, nije imala dovoljno vremena.
“Najgore od toga što nju jednostavno nije bilo briga. Stepenice su jako blizu i ja sam se bojala hodat na tim stepenicama i jednostavno ja sam to morala napraviti da osobu uhvatim da ne padne kad sam rekla njoj šta se desilo ona mi nije vjerovala i reka mi šta je nisi pustila nek padne nek padne i nek se ubije. Tako mi je rekla.”, kaže Ines.
Ni jednu ni drugu, tvrde Ines i Gordana, vlasnica nikad nije prijavila, iako im je to obećala. Riječ je o plaći od 2200 kuna koje na kraju nije htjela isplatiti.
“Morala sam sa suprugom da idem dva tri puta smo je opominjali, bili smo ja i suprug na vratima, oterala nas je s vrata, zašto si došla odakle tebi pravo da dođeš da tražiš platu i tako. Onda je suprug sreo jendnom vani pa je pitao hoćete li vi isplatiti moju suprugu da bi poslie jedno deset dana dve nedelje zvala Goco možeš doći po platu.”, kaže Gordana.
Prilično teške optužbe na račun vlasnice - drugi put. Zato smo se uputili u dom kako bismo joj ponovno dali prililku da ispriča svoju stranu priče.
Prema onome što smo vidjeli, u Domu je bilo toplo i uredno. Korisnicima se taman servirao ručak. Njih desetak sjedilo je u dnevnom boravku, a o svima se, po onome što smo vidjeli, brinula samo jedna djelatnica. Vlasnicu smo pokušali dobiti i telefonom.
Poslali smo joj i SMS poruku. Poziv nije uzvratila, ali smo odgovor dobili.
“Nisam voljna s RTL TV surađivati jer ste prosuli gluposti, a ne provjerenu priču, uznemirili ljude, slijedi vam tužba kao i vašim sugovornicima... Sklonite se od kuće jer ću zvati policiju… Vi slobodno na pijacu možete s takvim novinarstvom istraživačkim.”, napisala je u poruci.
Nekoliko dana kasnije, u redakciju se javila vlasničina mama.
“Sramota je i grehota da se sa vašom reportažom koja je neistinita i koja je jednostrana uništava život jedne samohrane majke s troje djece... umjesto da pomognete i istražite činjenično stanje onda u redu, ali ovako ovo je strašno ovo je strašno i nek vam Bog sudi.”, rekla je Katarina Palić, majka Isidore Palić Ivanović.
Upravo smo to i pokušavali, ali vlasnica uporno ne želi pred kamere. Svoju istragu pokrenuo je i Državni inspektorat koji je ustanovio nekoliko prekršaja.
“Da je pokrenut prekršajni postupak pred sudom protiv nje jer je 4 članka zakona prekršila s tim što nas nije prijavila, nismo plaćene za svoj rad ništa.”, kaže Anita Ljubić.
“Moj prvi primarni cilj je bio zaštiti te stare ljude ali to nije odrađeno to nije odrađeno. oni su i dalje tamo. Jer da rade institucije njezin dom ne bi radio 24 sata, da rade, očigledno ne rade. Ali centar za socijalni rad po mom tu nije odradio svoj posao. Najlakše je doći tamo na sta i pol dva. Ja ću isto na sat i pol dva ovo sve uljepšati a šta vi znate kako ja postupam s njima kad vi odete.”, kaže bivša djelatnica Maja.
Iz resornog ministarstva još u prošloj reportaži prije tri tjedna najavili su nam da je stigla nova prijava i da kreću u novi nadzor. U prvom su, potrvdili su nam, pronašli formalne nedostatke, ali ne i veće nepravilnosti. Drugi nadzor uopće nisu obavili ni dva mjeseca nakon prijave.
“Dana 14. studenog 2017. zaprimljena je predstavka od M. G., također bivše zaposlenice Obiteljskog doma, koja u istoj navodi neprimjerene i neadekvatne uvjete u kojima korisnici žive te nehumano postupanje, odnosno ponašanje predstavnice doma prema korisnicima. Kontrolni inspekcijski nadzor provesti će se tijekom siječnja 2018. godine.”, stoji u objavi Ministarstva.
Iako su otvoreno progovorile, ove žene ne očekuju mnogo od nadzora. Vlasnica bi, kažu, uljepšala sve i za posjeta obitelji i nikad ih ne bi ostavila nasamo da se korisnici slučajno ne bi požalili. Uljepšat će, misle, sve opet i za novu inspekciju.
“Ja sam još i sad u šoku i pod dojmom, noćima ne spavam jer me to toliko, boli me duša, duša me stvarno boli da netko može biti toliko bezosjećajan, to nisu cipele to su ljudi.”, kaže Ines.
“Grozno znači ne bih nikome poželjela, kao prvo da imam svoje roditelje nikad ih ne bih stavila u takav dom. Jednostavno zato što ih ima puno, ti si sam, moraš sam da odradiš, ne možeš da posvetiš vremena koliko treba toj jednoj osobi sve nabrzinu moraš da radiš.”, kaže Gordana.
Nadaju se da će se možda ipak javiti još ljudi sa svojim svjedočanstvima.
“Samo želimo da se ti ljudi spase odandje. To je glavni cilj ovog svega što mi radimo.”, kaže Anita Ljubić.
Zakonski, treba pustiti institucije da rade svoj posao. Moralno, jedino tko tu išta može učiniti su obitelji koje svoje starije članove smještaju u ovakve ustanove.
Za nekoliko tisuća kuna na mjesec imate pravo znati tko se i kako o njima brine za to malo vremena što im je ostalo.
