Radnik Kamenskog / Potraga otkriva zaboravljenog stanara zaboravljene tvornice: bolesni Zlatko nema ni struju ni vodu

Najgore je u tome prošao Zlatko Cvetković, bivši vozač Uprave koji je prodan zajedno sa zgradom, a da to nitko nije znao jer nije spomenut u stečajnoj masi.

Iako ima ugovor o doživotnom uživanju za stan u krugu tvornice, novi vlasnici ga žele izbaciti na ulicu. Kako to ipak ne mogu učiniti prije nego svoju kaže sud, isključili su mu struju i vodu pa bolesni Zlatko živi u uvjetima nedostojnima čovjeka.

Zaboravljeni stanar unutar tvornice

Priču o stečaju Kamenskog zna cijela zemlja. Manje je poznato da je unutar kruga tvornice ostao zaboravljen stanar. Ni manje ni više već vozač generalnih direktora koji su tvornicu vodili, a na kraju, kako kaže Zlatko, i uništili.

"Stečajni upravitelj je prodao nekretninu Kamensko i unutrašnjost. Navodno da me nije nigdje upisao, to su riječi gospode iz firme Anni Aureli, po zastupnici Anji Ribarić-direktorici", započinje priču Zlatko Cvetković.

"Drugim riječima, vi za njih ne postojite?", upitala ga je naša reporterka.

- "Da, ja za njih ne postojim. Prije dva mjeseca su mi uzeli struju, a dvije i pol godine je otkako nemam vode. To mi je uzeo stečajni upravitelj, Zdravko Mitak", odgovara Zlatko.

Naš sugovornik u Kamenskom je radio 36 godina, a u tvorničkom stanu živi posljednjih 29.

"Živim vam tu od 16. 6. 1989., u najmu stana, a drugi ugovor imam od 1996. za doživotno uživanje, koji gospoda sada ne bi htjela prihvatiti i hoće me na silu izbaciti van. Možete si misliti kako mi je živjeti u ovim uvjetima, vani 37 stupnjeva, ja sam bolestan čovjek, nemam za čašu hladne vode, moram vodu kupovati u dućanu, a znate kako je, ne možeš lijekove piti bez vode", priča nam Zlatko potresnu priču.

Kada je nakon 14 propalih dražbi, pet godina poslije stečaja, Kamensko konačno prodano tvrtki Anni Aureli, u tvornici su ostali tek goli zidovi. Pukla je vodovodna cijev, čiji popravak je tvrdi, Zlatko, spriječio stečajni upravitelj. To što ovdje netko živi nije ga zanimalo. 

"Shvatio sam da tu zapravo ne postojim kad su mi iskopčali struju. Gospođa Ribarić je rekla da ja ne postojim ovdje. Rekao sam, gospođo, ali ja postojim. Ja sam mislio da je ona normalna žena, da mogu s njom normalno pričati, rekla je da mi vas u papirima nemamo nigdje, vi isto nemate ništa, ja sam rekao: ne gospođo, ja imam ugovor. Ja sam joj dao ugovor o najmu stana, prvi, drugog se nisam ni sjetio da imam. Ona kad je to vidjela, rekla je ništa, mogu ja to vidjeti, imate kopiju, imam, da mogu pokazati svojima. I da bi ona mene nazvala za ne znam koliko, da ima kao pozitivnu vijest, da ja mogu ovdje ostati doživotno s tim da ću ja njima plaćati režije. Ja sam pristao", ispričao nam je Zlatko.

Zlatko je tada pomislio da su svi njegovi problemi riješeni. Međutim, tri mjeseca kasnije, iskopčana mu je struja.

"Idu unutra četvorica, smiju se, uđu u trafostanicu, i ja čujem, cvak - nestalo struje. I ja uzmem papuče, odem dolje, prvog pitam, taj neće pričati, pogne glavu i prođe. Drugi stoji u trafostanici, ja velim: gospodine, hoćete mi reći što se dešava, uzeli ste struju, veli - da. Pa kliko dugo, je li to zbog radova? Veli ne, trajno! Pa kako, trajno? Pa je li znate vi da ja stanujem gore? Znamo to nas nije briga! Pa kome da se obratim, ja velim, zvat ću Ribarićku. Zovite, kažu oni. Nazovem nju, ona zna za struju jer je to naredila i ona neće sa mnom razgovarati, jedino preko odvjetnika. I to su bile njezine riječi, na tome smo ostali", kaže nam Zlatko.

Kada je počeo stečaj Kamenskog, na popisu radnika kojima tvrtka duguje plaće bio je i Zlatko. Dužni su mu devet plaća i otpremninu. A nedostajalo mu je nekoliko mjeseci do mirovine, u kojoj je na kraju i završio. 

"Znam za gospodina, jer je on bio dio nas tamo, znali smo da čovjek živi tamo. Prvo je živio s jako bolesnom ženom, umrla je nažalost, i naravno, on je dobio doživotno pravo uzdržavanja tamo. I on je dio bio te priče. Ne samo da je čovjek ostao bez posla, sad je ostao i bez krova nad glavom, takoreći. U 21. stoljeću da ti netko uzme struju i vodu, onda se zapitaš kud sve to vodi i gdje je kraj", ispričala nam je Đurđa Grozaj iz Udruge Kamensko.

20. rujna 2010. radnice Kamenskog izišle su u park ispred tvornice da bi štrajkom ukazale da ne dobivaju plaće. Do tada je poduzeće bilo tekstilni div i odlično je poslovalo radeći za domaće i strane naručitelje. Odjednom je nestalo novca, radnici su se našli na ulici. U prosincu 2010. godine proglašen je stečaj.

"Gledao sam žene koje su dolazile na posao jer sam i sam bio unutra, nisu imale za sendvič, jela je pecivo, vjerojatno je drugu hranu ostavila za djecu, jer nije imala, zaradila su te plaće, a nisu ih dobile. A plaće su isplaćene, jer mi smo radili za van, za izvoz, stranac vjerojatno nije ostao dužan te plaće. Plaće su nekome otišle. Kad god sam zvao stečajnog upravitelja blagajna je bila prazna. Sve stvari koje su bile unutra, kompjuteri, strojevi sve je on to prodao, kome, po kojoj cijeni? Nikad kune nije bilo", priča nam Zlatko.

Na kraju je ispalo da su s tvornicom prodali i Zlatka. Samo mu to nitko nije rekao.
U telefonskom razgovoru stečajni upravitelj Zdravko Mitak nije želio komentirati slučaj, a na pitanje je li nove vlasnike upoznao s time da u krugu tvornice netko živi, odbio je odgovoriti.

U sudskom spisu o stečaju Kamenskog gospodin Zlatko Cvetković se nigdje ne spominje.

"Ja sam doznala za to kad je Zlatko došao kod nas i kad mi je ispričao da mu je stečajni upravitelj rekao da će ga uništiti i da ga je zatajio. Kako si mogao zatajiti čovjeka koji tu živi kad si davao to na prodaju? To su takve teške stvari, ja mislim da se ni u najluđem scenariju ne bi čovjek snašao, a kamoli da to mora proživjeti", rekla nam je Đurđa Grozaj iz Udruge Kamensko.

Direktorica tvrtke Anni Aurei nije htjela razgovarati o Zlatku Cvetkoviću već nas je uputila na odvjetničko društvo. Ondje su nam predali tek pisanu izjavu da Cvetković nema pravo biti u stanu.

U izjavi stoji da je rješenjem Trgovačkog suda tvrtka Anni Aurei preuzela prostor tvornice Kamensko slobodno od stvari i osoba. To po njima znači da Cvetković nema pravo boravka tamo te da je Ugovor o doživotnom uživanju na koji se gospodin Cvetković poziva prestao vrijediti i jer se nije upisao u zemljišne knjige, no i po drugoj osnovi - prestankom njegovog ugovora o radu, koji se prema tumačenju odvjetnice dogodio kada je Cvetković otišao u mirovinu.

Cvetković se, kaže, nije upisao u zemljišne knjige, jer mu nitko nikad nije rekao da mora. Njegov odvjetnik kaže da na osnovi Ugovora o najmu iz '89., Zlatko ima pravo posjeda stana iz kojeg ga u ovom trenutku žele silom istjerati.

"Drugi ugovor o doživotnom uživanju je sklopljen '96., to je ugovor o doživotnom uživanju, i oni sad ne bi to prihvatili. Zašto i kako? Njihovo obrazloženje je, navodno, zato što ja nisam uknjižen u katastru, gdje se ja nisam mogao upisati u ono vrijeme niti mi je itko rekao da se moram upisati. Nego, imam ta dva ugovora i oni ta dva ugovora ne bi prihvatili. Nakon 29 godina", priča nam Zlatko.

Zlatko sada ima 62 godine. Nakon stečaja Kamenskog 2010. uspio je steći uvjete za mirovinu od 2.400 kuna. Cijeli radni vijek s njim je radila i nekadašnja direktorica kadrovske službe Kamenskog.

 "On je živio sa ženom koja je bila nepokretna i imao je malu curicu, bio je vozač članova Uprave i bilo je jako teško njega ostavljati u toj situaciji. Razmišljalo se da mu se nađe nekakvo rješenje bliže kući, bliže Kamenskom, jer smo mi imali dvije industrijske ambulante, tako da bi se moglo pomoći kad on ode na teren", kazala nam je Dragica Vešović, bivša direktorica kadrovske službe Kamenskog.

Dragica je otišla u mirovinu 2010., netom prije stečaja, i tako se spasila, kaže. Zlatka zna jako dobro. 

"To mu je dodijeljeno, normalno, putem ugovora, sve je zakonito i provedeno kroz sva tijela koja treba da se to napravi. I on je to dobio na raspolaganje doživotno. Ja znam za ugovor, u upravnoj službi je postojala sva dokumentacija, i sve o toj obitelji Tomašić, tako su se zvali, i kako je došlo do toga svega i na čiji prijedlog. To je sve legalno i u redu, i mene je začudilo da je on skoro na cesti", kaže nam bivša direktorica kadrovske službe Kamenskog.

Kao što su na cesti završile stotine radnika nekad moćne tvrtke. "Nakon te naše prodaje vjerujte igramo se skrivača. Dobili smo tu neku listu završne isplate na kojoj nam se odobrilo 15,2% u brutu od ovih 24 milijuna od prodaje nekretnine u Reljkovićevoj. Nitko ne spominje što je s ovim prije, sa strojevima, materijalima, to nitko ne spominje. Nitko ne spominje da se stan u Ilici prodao za 476 tisuća, to je znači garsonijera izvan Zagreba. Znači, opet se nekome pogoduje", ističe Đurđa Grozaj iz Udruge Kamensko.

Iako je 426 radnika trebalo podijeliti spomenuti novac nakon smrti prvog stečajnog upravitelja novi koji je vodio i stečaj tvrtke kćeri Kamenskog, sve vjerovnike je stavio na istu listu.

"Ima nas 829, s tim da na toj listi koja je pripojena firma kćer, tu su ovi igrači koji su nas uništili. Tu su vam velike cifre u pitanju i oni su nam pojeli tu našu sirotinju koju smo mi trebali dobiti", napominje Đurđa iz Udruge Kamensko.

Bez svega toga i još više - ostao je Zlatko Cvetković. Zaboravljeni stanar zaboravljene tvrtke.

"Vidite kako održavam higijenu, imam vode toliko da se mogu oprati. To nije za piće, samo za oprati se, a kupati se odem kod prijatelja. A kad dođem po noći, imam tu jednu lampicu koju upalim pa imam svjetlo, ali ne možeš to stalno držati, ne možeš stalno baterije mijenjati. Evo, tako imam i u kupaoni. Evo, tako sada živim", kaže nam Zlatko.

U međuvremenu, dok on čeka rješenje za krov nad glavom i s ostalim radnicima novac za plaće, Trgovački sud je stečajnog upravitelja za odrađeni posao nagradio s čak 700 tisuća kuna.