Kad je 12-godišnja Kira Obedinska, danas ukrajinsko ratno siroče, u ožujku odvedena iz svog rodnog grada Mariupolja u bolnicu na području koje kontrolira Rusija, nije znala hoće li ikad više vidjeti svoju obitelj.
Sada je u Kijevu u bolnici gdje se oporavlja od ozljeda. Kira ima rane od šrapnela po licu, vratu, i nogama. Njeno lice puno ožiljaka, a introvertirano ponašanje znakovi su fizičke i psihološke traume koju je pretrpjela.
Obitelj Obedinski rastrgana je ovim ratom. Kirin otac, Jevhen Obedinski, bivši kapetan ukrajinske vaterpolo reprezentacije, poginuo je 17. ožujka u ruskom granatiranju grada. Kira je ostala siroče. Majka joj je umrla kad je Kira bila stara samo dva tjedna.
Nekoliko dana nakon očeve smrti, vojnici koji su govorili ruski su Kiru odveli u bolnicu u regiji Donjeck, nakon što je stradala od nagazne mine pri pokušaju da pobjegne iz Mariupolja zajedno s djevojkom svojeg oca.
Djedovo epsko putovanje
“Ruska vojska je brzo došla, zaustavili su dva automobila i odveli nas u Manhuš, u bolnicu, jer smo bili ranjeni. Onda su nas odveli iz Manuša u drugu bolnicu u Donjecku”, ispričala je Kira za CNN.
U ranijoj izjavi za CNN iz Kijeva, njezin djece Oleksander je ispričao kako se pribojavao da nikad više neće vidjeti svoju unuku, jer bilo je gotovo nemoguće putovati po ratom poharanoj zemlji. Rekao je da je pričao s bolnicom u kojoj su liječili Kiru, gdje mu je rečeno da će ju poslati u sirotište u Rusiju.
Njihovo ponovno spajanje, više od mjesec dana nakon što su se posljednji put vidjeli, organizirali su pregovarači iz Ukrajine i Rusije, a do njega je došlo nakon epskog putovanja.
U utorak, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posjetio je Kiru u bolnici, a dao joj je i iPad. Vraćanje Kire s teritorija kojeg kontroliraju proruski separatisti nije bilo lako. Njezin djed putovao je četiri dana kako bi došao do Kire. Prvo vlakom u Poljsku pa avionom u Tursku, drugim letom za Moskvu i zatim vlakom do grada Rostova u jugoistočnoj Rusiji. Nakon još jedne vožnje automobilom do Donjecka došao je konačno do Kire. Nakon emotivnog susreta krenuli su istim putem natrag u Kijev.
Uspomena na oca i spas - njegov mobitel
U kijevskoj bolnici Kira čuva jedinu očevu dragocjenost koju je uspjela sačuvati – njegov mobitel. On je bio njena jedina veza s ostatkom obitelji dok je bila u Donjecku.
Stupila je u kontakt s djedom Oleksandrom – jedinom preostalom rodbinom – logiranjem na Instagram i slanjem poruka partnerici svog djeda kako bi objasnila gdje je završila. Na Instagram objavama iz veljače vidi se kako Kira nevino pozira za selfieje, blaženo nesvjesna kako će joj se život preokrenuti za samo nekoliko tjedana.
Održavanje te veze s njenim bivšim životom bilo je ključno za nju, osobito nakon što se našla u bolnici u Donjecku okružena nepoznatim licima, dok je čeznula za djedom.
“Drago mi je što sam ih mogla nazvati. Ne znam koliko je vremena prošlo”, uzdiše Kira, i dodaje: “Dugo sam čekala da dođe po mene. Čak i u drugoj bolnici, čekala sam… Nedostajao mi je.”
Konačno su se opet spojili 23. travnja, kaže Oleksander. Bolno je svjestan činjenice da nikad ne bi bio u stanju pobrinuti se za sebe i Kiru da ju je pokušao vlastitim snagama dovesti kući, bez pomoći ukrajinske vlade.
Kiru intervjuirala i ruska televizija
“Nikad se ne bi usudio da to napravim sam, naravno. Jer ovaj pothvat je mogao završiti i bez da mene ili Kiru puste nazad”, rekao je.
Dok je bila u Donjecku, Kiru je intervjuirala ruska državna televizija koja je potom emitirala video snimku nje kako veselo priča o tome kako joj povremeno dopuštaju da nazove djeda. Taj intervju je korišten kao “dokaz” da nije bila oteta, kako je to rekao jedan voditelj vijesti.
Kira se dijelom oporavila od ozljeda, ali bolno se prisjeća situacije kad su uklonili šrapnel iz njenog tijela.
“Odvezli su me u Donjeck po noći, u kolima hitne pomoći. Izvadili su iz mene šrapnele po noći. Iz uha. Vrištala sam i plakala, jer sam ih osjećala u svom uhu. I po licu, i na vratu, i na nogama”, rekla je Kira.
Otac je ostao pod ruševinama
Na sigurnom u Kijevu, Kira se prisjeća svega što se to događalo u Mariupolju. Živjela je pod granatiranjima i “glasnim eksplozijama” dok se skrivala s djevojkom svojeg oca, Anjom i njenom djecom, među porušenim zidovima njihove kuće. Tenkovi su ušli u grad, kaže Kira i sjeća se kako su ljudi u vojnim odorama prišli njihovom dvorištu.
Nakon granatiranja u kojem je pogođena njena kuća 16. ožujka cijela obitelj ostala je zarobljena u podrumu, dok su im susjedi pomagali da se iskopaju iz ruševina. Njen otac nikad nije izašao iz njih. Sljedeća tri dana Kira je zajedno s djevojkom svog oca i njenom djecom provela u skloništu u jednom drugom podrumu, prije sudbonosnog pokušaja da napuste grad.
Dok su trčali, njen prijatelj je stao na minu. Kira se prisjeća da joj je krvarilo iz ušiju nakon tog, i kaže da je obiteljski pas podnio većinu eksplozije. Cijela skupina je preživjela, ali s ozljedama od šrapnela.
"Mi smo vjerovali da je moguće"
Kira kaže da je u tom trenutku ruska vojska – kojoj je pažnju privukla eksplozija – otkrila njihov položaj, pokupila ih i zatim ih odvezla u grad Manhuš gdje im je pružena medicinska pomoć u lokalnoj bolnici. Onda su kolima hitne pomoći odvezeni u Donjeck, gdje se skupina morala rastati, pri čemu je Kira ostala sama, ranjena i prestravljena. Ostali su završili negdje drugdje.
Cijela priča danas izgleda kao dio nekog prošlog života, dok igra igrice na svom novom iPadu i priča o skidanju aplikacija za slušanje glazbe.
Dok za obitelj počinje proces vraćanja barem nekakvog privida normale, činjenica da su opet zajedno nudi ogromno olakšanje. Potpuno su svjesni koliko je izgledalo nemoguće da će do toga ikad doći.
“Još uvijek ne mogu vjerovati da se to konačno dogodilo. Jer mi smo u to vjerovali, dok su mnogi tvrdili da je nemoguće. Bio je to doista težak proces”, kaže Oleksander. Kažu da ih je trud koji je predsjednik Zelenski uložio da im pomogne impresionirao, u slučaju koji je privukao pažnju svjetske javnosti.
