Nova zabrana Donalda Trumpa ponovno se, usred aerodroma, prelomila na leđima jedne mlade žene koja godinama živi, studira i radi u Americi, a u Teheran odlazi samo jednom godišnje i to kako bi posjetila svoju obitelj.
Svoju tugu i šok podijelila je na svom Facebooku nakon što su joj na presjedanju u Dubaiju rekli kako joj je zabranjen ukrcaj za Washington.
Opis cijele situacije, točnije, njenu objavu prenosimo u cjelosti:
"Inače ne pišem duge objave ili bilo kakvu vrstu političkih
ili religijskih komentara, ali danas više nisam mogla to držati u
sebi. Petak 20. siječnja 2017. započeo je kao i svaki drugi. Bila
sam uzbuđena oko puta u Teheran. Ipak ih mogu vidjeti
jedanput
na godinu. Bila sam uzbuđena i nervozna u isto vrijeme. Bila sam
zabrinuta za svog malog štenca, ali sam isto tako jedva čekala
vidjeti mamu...
Na putu se ništa nije dogodilo. Stigla sam kući 22. siječnja
nakon otprilike 28 sati, izmorena, ali sretna. Svi smo bili
sretni. Trebala sam jesti puno fine perzijske hrane i steći
bezbroj uspomena nakon čega bih se vratila u SAD. No, sreća nije
potrajala. U srijedu smo počeli čuti neka šuškanja o novim
odredbama kojima će se izmijeniti
imigracijska pravila za neke zemlje, uključujući Iran. Zatim smo
počeli čitati o tome. Mogli bi mi zabraniti povratak?!?! Ne, to
ne može biti istina. Neću dozvoliti da mi to uništi put. Ali je
ubrzo cijela situacija postala puno ozbiljnija. Prije nego što
sam
znala, plan se počeo odvijati. Iako nisam htjela napustiti
obitelj, brzo sam bukirala kartu za povratak natrag. Samo
nekoliko sati nakon što je uredba potpisana, stigla sam na
aerodrom, ušla u avion i stigla do Dubaija. Nakon što sam čekala
u redu kako bi mi provjerili dokumente, bila sam spremna ukrcati
se na avion za Washington da bi mi potom službenik rekao da
napustim red za ukrcaj.
"Zbog sigurnosnih razloga nije vam dozvoljen ukrcaj". !!! Da, nakon što sam sedam godina živjela u Americi, deportirali su me!!!
Nitko me nije upozorio kad sam odlazila, nikog nije bilo briga što će biti s mojim psom ili životom ondje. Nitko mi nije rekao što napraviti s autom koji je još uvijek parkiran na aerodromu. Ili što da napravim sa svojom kućom i svime što posjedujem.
Nisu to rekli riječima, ali jesu svojim postupcima, a to je da moj život ništa ne znači. Sve za što sam radila svih ovih godina ništa ne znači.
Morala sam to ispričati...".
