Putuje svijetom, radi i zabavlja se, ništa veselu Žanu ne može spriječiti da stalno bude aktivna, osim jakog straha od visine s kojim se mora suočiti.
"Prošlo ljeto sam bila u Zadru i penjala sam se na vrh Svetog Donata i totalno sam izgubila kontrolu. Pozelenila sam. Djeca idu s mamom i tatom, a ja kad sam vidjela te željezne stepenice gore na kraju, jednostavno sam se oduzela. Moraš me primiti i odvesti dolje jer ja to sama ne mogu", prisjeća se vizažistica Žana Kožul.
Zato se sa svojom fobijom pokušala suočiti uz pomoć najnovije tehnologije - naočala za virtualnu stvarnost.
Suočavanje sa strahom počelo je lagano kako bi se Žana opustila, a dovelo je i do otkrića, da uz visinu, ne voli ni duboku travu. Tada je stigla do ruba, a provalija se s ovim naočalama činila jako stvarnom i odmah se na Žaninu licu mogao vidjeti strah. Čvrsto je stegnula rukohvate stolca, što je govorilo o njezinoj unutarnjoj borbi.
"Nije me toliko strah da mi se manta jer sa svjesna da sam na stolici, tu gdje jesam. Ali ipak ne bih išla sad opet", rekla je Žana nakon prve simulacije.
No nakon kratke pauze ipak je stigao red za drugu, ovaj put intenzivniju simulaciju i Žana je mogla osjetiti kako joj je pod nogama provalija.
Virtualna stvarnost mogla bi postati pomoćno sredstvo u terapiji raznih fobija - od onih od pauka ili zmija, pa sve do klaustrofobije. Programi bi ipak trebali biti pod stručnim vodstvom psihologa jer kad bi ljudi samo stavljali naočale i bombardirali se svojim strahovima, mogli bi napraviti više štete nego koristi.
"Volio bih sam sudjelovati u izradi ovakvih programa i testirati ih u znanstvenoj metodi da vidimo koliko je svakoj osobi potrebno izlaganja da se riješi takvog straha i da li je to brže i ekonomski isplativije za zdravstveni sustav od klasične metode izlaganja. To mi se čini nešto realno što bi moglo biti u skorijoj budućnosti", kaže psiholog Hrvoje Maleković.
Žani moramo čestitati. Iako su joj se dlanovi oznojni, hrabro se suočila sa svojim najvećim strahom.
"Jedan dio vas zna da ste vi tu, a opet užasno je neugodan osjećaj kad stojite na gredi, a opet znate da ste na sigurnom. Mislim da je ovo jedna dobra priprema za suočavanja sa stvarnom situacijom", prepričala nam je Žana kako se osjećala.
Ništa se ne može preko noći, pa bi trebalo više stavljanja naočala na glavu, ali za jedan dan Žani je bilo sasvim dosta visine.
