Krajem svibnja stigao je poziv na Huawei launch event. Ovo je doba godine kada veliki kineski proizvođač predstavlja nove proizvode za regiju, tako da to nije bilo ništa neobično. Da, ništa neobično, iako je zadnje dvije godine apsolutno sve bilo neobično jer su se eventi više-manje održavali virtualno, na daljinu i bez bliskog kontakta. Težak je to bio period za nas tech recenzente, jer kako doživjeti što proizvođač ima za pokazati, bez pompe eventa, bez glasne glazbe, bombastične najave, mnoštva uzvanika, što novinara, što influencera, što poslovnih partnera. Kako bez toga svega? Gotovo pa nemoguće. Ali eventi su bili takvi zadnje dvije godine. Virtualni i sterilni... Izuzev par koji su bili pod maskama, a nije bio karneval.
No da se vratim na temu. Došao je poziv, no poziv je rekao da se launch event održava u Istanbulu, znate, onaj povijesni grad na Bosporu koji spaja Europu i Aziju, Konstantinopol, Carigrad, sve su to povijesni nazivi za najveći grad u Republici Turskoj.
Istanbul je najveći no ne i glavni. Nikada nisam bio u tom gradu, nekako se nije našla prilika za posjet tom velegradu, toj prijestolnici Careva i Sultana. I biti ću iskren, nisam imao niti neku želju za posjetom. No kako je posao nešto što se mora, jer eto, mora se, "nevoljko" sam prihvatio poziv. I da, event se održao 23. lipnja, što znači da je putovanje bilo 22. lipnja, zamislite na praznik, nečuveno. Ako uz to uzmemo i činjenicu da je to bio tjedan kada je u Zagrebu InMusic festival pa onda je "nezadovoljstvo" dobilo novu dimenziju.
Dok nije došao taj tjedan kada sam morao spakirati kofer. Kao i inače, kako se bliži dan putovanja, tako poraste i uzbuđenje.
Srijeda ujutro, 7 sati, nikog nigdje jer ipak je praznik. Stigao sam u zračnu luku, sreo kolegu, popili kavu i zaputili se prema uobičajenom sigurnosnom pregledu. Sve je prošlo bez problema, tako da smo se mogli susresti sa ekipom novinara s kojom idemo na put.
Let je u startu mrvicu kasnio, tako to valjda mora biti. No u dolasku smo stigli na vrijeme. Megapolis, tj. Istanbul navodno ima najveću zračnu luku na svijetu, tj. biti će kad dovrše gradnju dodatnih terminala. Tako mi je barem kolega novinar rekao, a on o takvim trivijalnostima zna osjetno više od mene, pa ću mu vjerovati na riječ jer po izlasku iz Zračne luke, poprilično sam bio impresioniran veličinom kompleksa.
Put do hotela trajao je "sitnih" 45 min, skoro kao polovica lete od Zagreba do Istanbula. No kako smo već svi stari znanci, šala i pošalica nije nedostajalo pa je vožnja minibusom prošla u zabavnom tonu.
Huawei nam je rezervirao top hotel, W by Marriot u djelu Istanbula koji bi ljubitelji nogometa mogli znati, Beşiktaş. Taj dio velegrada nalazi se na zapadnoj obali Bospora. Možemo reći, europskoj strani Istanbula. Hotel s pet zvjezdica na obali Bospora, lijepo je krenulo. Smjestili smo se u luksuzne sobe, i dogovorili šetnju po okolici.
Krenuli smo tražiti poslovnicu nekog teleoperatera, i to na način kako tech novinari rade, pomoću pametnog telefona i mapa. Ali u Istanbulu mape pokazuju točne nazive ulica, no ne i brojeve ulaza. Našli smo se u nedoumici, pa smo odlučili pitati obližnje prodavače. E tu je tek postalo zanimljivo, jer od njih pet jedan govori engleski, možda je bolje reći, snalazi se, ne govori baš. Dobro, i to nam je bilo ok. Bar smo tako mislili. Jer upute koje nam je dao, daleko su bile od korisnih.
Kako sreća prati hrabre, tako smo i mi nabasali na traženu poslovnicu. Da ne duljim s pričom o Turcima i poznavanju engleskog, reći su samo da smo uspjeli u naumu.
Ostalo nam je potražiti neko mjesto za isprobati domaću hranu. Srećom, došli smo u dio grada koji vrvi malim dućanima, restorančićima, fast food kioskima i kafićima (kafići, ne birtije, jer u Turskoj se pije kava... a to kao niste znali pa eto pišem).
Sjeli smo u neki fastfood-restoran-bistro, pogledali meni i imali upitnike iznad glave. Što su pişi, menemen, gözleme... nema slike, nema prijevoda... kako ćemo znati što naručujemo?
Kolega koji je bio jaaako gladan, išao je na zicer, naručio je hamburger i krumpiriće... a mi „hrabriji“ uzeli smo gözleme s roastbeefom. Ali ajme... kakvo fantastično jelo. Slika ne govori puno, ali okus je fantastičan. Naravno da sam odmah tražio recept na internetu, jer Internet pretraživač pamti što sam tražio da ja ne moram.
Pojeli smo te krenuli u nastavak šetnje po kvartu, naravno, siti i veseli jer smo piknuli odličan gablec. Odličan i jeftin, jer gözleme i cola koštaju cca 30-ak kuna. Za takav obrok, sića!
Nastavili smo gužvovitim uličicama punih ljudi. Neki na romobilima, neki na skuterima, mnogi pješice kao i mi. Gledali koješta po šarolikim izlozima i štandovima. Nismo se odlučili na shopping, jer dogovor je da se u stari dio grada, na poznati Grand Bazaar, ide sutra rano ujutro.
Lagano smo šetnju privodili kraju te krenuli prema hotelu. Večera je dogovorena u 20h u Vogue restoranu koji se nalazi na vrhu nebodera blizu hotela. Sjeli smo na terasu, uživali u finoj večeri uz prekrasan pogled na Bospor i Istanbul i smišljali planove za naredni dan.
Neki su planirali rano ustajanje te odlazak brodom do stare jezgre. Ukrcajna luka je udaljena pet min od hotela, a meni kao ljubitelju mora i plovidbe, ta ideja nije bila za odbaciti. No kako je večer odmicala, planovi su se mijenjali... šetnja prema hotelu donijela je novi plan. Poslije doručka idemo do Grand Bazaara, i to taksijem.
Jutro je svanulo, doručak se pojeo, taksi naručio. Vožnja od hotela do Grand Bazaara trajala je nešto više od 30-ak minuta. Za udaljenost od pet kilometara. E tu je onaj dio Istanbula koji mi nije sjeo. Prometni kaos, tj. organiziran kaos je nešto na što se nikako nisam mogao priviknuti. Svi voze kao da ne obraćaju pažnju na druge sudionike. Zapravo je skroz suprotno. Svi paze što drugi rade i prilagođavaju se bez nervoze i stresa. Naravno, za to je potreban malo drugačiji način razumijevanja situacije i malo fleksibilnija prometna pravila. No koliko sam vidio, sve funkcionira. To je najbitnije.
Ulaza u tu svjetski poznatu tržnicu ima preko nekoliko. Mi smo ušli na jedan od istočnih, i po dolasku, prije samog ulaza, lokalac nam je ponudio Rolex satove... Kako je jedan od kolega znalac i kolekcionar vrhunskih satova, znatiželja je bila jača od činjenice da smo ograničeni s vremenom. Pošli smo za strancem u obližnju zgradu gdje nas je odveo na kat u sobičak prepun raznih modela sunčanih naočala, nakita i s par kofera punih "skupocjenih" satova. Naravno da je riječ o kopijama, i nije da to nismo znali, no znatiželja i potencijalna priča za prepričavanje ponekad nemaju cijenu.
Šetnja po (kako mi se činilo) beskrajnim uličicama natkrivenog "prvog shopping centra na svijetu" kako ponekad etiketiraju Istanbulski Grand Bazaar, u meni nije pobudila volju i želju za kupovinom. Sve mi se činilo isto, isti nakit, ista odjeća, isti začini... sve kopije. Ok, začini su valjda original, ali ostalo jesu kopije, neke bolje neke lošije. Sve u svemu, rekao bi "not my cup of tea".
Arhitektura pak, e taj dio Gran Bazaara i Istanbula ima vrlo zanimljivu stranu. Jer ovaj grad je mijenjao vladare, a svaki od njih je imao želju ostaviti svoj trag u povijesti. Unutrašnji lukovi Grand Bazaara urešeni su u rekao bih stilu kakav bi se očekivao od takvog povijesnog mjesta. Cable management je zanimljiv, jer žice idu po svukud, i netko s OKP-om teško bi izdržao na ovom mjestu. Iskreno, čudi me kako to sve uopće radi. No žice na bazaaru su valjda kao i promet, kaotične, ali funkcionalne.
Vrijeme nam nije bilo na ruku, jer površina Grand Bazaara i gužva koja, čini mi se postaje sve veća po izlasku iz glavnog dijela, ne mogu se obići u kratko vrijeme.
U 15 sati smo imali glavni event zbog kojeg smo zapravo došli u Istanbul koji se održavao na sasvim drugom kraju grada. Povratak u hotel, na brzinsko tuširanje i presvlačenja iz ležerne odjeće bilo je turbo brzo. Da bi izbjegli prometni kaos i uštedili na vremenu, odradili smo brzo hodanje preko mosta gdje je kolega kao u nekom filmu zaustavio taksi za vožnju do hotela. Taksi je naravno bio bez klima uređaja, ali je imao vozača koji puši cigaretu i od engleskog jezika zna samo "yes, yes, no problem".
Srećom, opet je tehnologija odradila posao pa smo mu u navigaciju upisali u koji hotel idemo. Kada je shvatio da je to hotel s pet zvjezdica, malo smo mu bili sumnjivi, jer u najmanju ruku nismo izgledali kao "Five star clients". Svejedno nam je htio naplatiti 150kn za vožnju od 3.5km, no kako mi nismo "five star clients" rekli smo mu može 50 kuna. Naravno, to je bilo više nego dovoljno, on sretan, a mi na vrijeme u hotelu.
Brzo tuširanje i već smo ispred hotela, okupljanje i polazak u Volkswagen arenu koja je udaljena 10 kilometara. Ne djeluje puno, no sa istanbulskim prometom, u 13 i 30, radnim danom, vožnja je potrajala.
Stigli smo na lokaciju, malo fotkanje, malo snimanje, puno minglanje i pokoji snack. Ok, dosta snacka, jer nismo stigli ništa pojesti pa je popodnevni obrok bio isprobavanje fingerfooda i raznih odličnih kolačića.
(čokoladni brownie je bio mmmmmljac)
Event je mogao početi. Mnoštvo uzvanika, novinari, influenceri, partneri... svatko tko je Huaweiu bitan, i mogao je doći, bio je tamo. Mjera u Turskoj nema od 1. lipnja, pa je i event bio opušten i ugodan.
Huawei je na launch eventu predstavio puno noviteta. Nove laptope MateBook D16 i D16s, prvi tablet sa e-ink tintom MatePad Paper, bežične slušalice FreeBuds Pro 2, pametne telefone Nova Y70 i Nova Y90 te moćni preklopni pametni telefon Mate Xs2. Opće karakteristike svih uređaja te njihove cijene komunicirali su odmah, što je vrlo pohvalno. Derek Yu, predsjednik Central Eastern Europe, Nordic & Canada, Huawei Consumer Business Groupa, vodio je prezentaciju i rekao slijedeće:
"Huawei je predan kontinuiranim inovacijama i približavanju digitalnog svijeta svakoj osobi, obitelji i organizaciji. Stoga održavamo visoka ulaganja u istraživanje i razvoj te marketing za različite kategorije naših proizvoda. Želimo potrošačima pružiti revolucionarne inovacije i kontinuirano voditi razvoj industrije".
Po završetku službenog djela, imali smo priliku pogledati i isprobati predstavljene uređaje. Trebam li reći da je na svakom punktu bila ogromna gužva, jer nije bilo osobe koja nije htjela izbliza vidjeti i isprobati novitete iz Huaweia. Nekako mi se čini da je ipak najveća gužva bila kod preklopnog Mate Xs2 pametnog telefona i kod MatePad Paper tableta/e-čitača. Ipak je to nešto sasvim novo i rekao bih od prve pogođeno.
Event je došao kraju, vrijeme za povratak u hotel na osvježenje te priprema za večeru. Kako je na eventu bilo preko 1000 osoba, gužva je bila i za ukrcavanje u minibuse i kombije. Jer svi su imali nešto isplanirano. No ne kao mi.
Pola sata kasnije, minibus je stigao, ukrcaj krenuo, pačići na broju, a promet? Joj mene joj... popodnevna gužva u Zagrebu mi više nikad neće biti ista. Naš vozač srećom, zna puteve kojima ni istraživači ne znaju trasu. Vozio nas je kroz "favele" Istanbula s brda na brdo, jer Istanbul ih ima poprilično, vozio okolo naokolo, ponekad mi se činilo da prolazimo kroz neka privatna dvorišta. U jednom trenutku je zakazala getriba, tj. mjenjač. Naravno na uzbrdici, no kako je naš vozač spretan i u najnespretnijim situacijama, do hotela smo stigli sat i pol kasnije. Putem Marca Pola i Sulejmana Veličanstvenog.
Brzo tuširanje, primijetili ste, bilo je podosta tuširanja, jer Istanbul krajem lipnja ima prave ljetne temperature i popriličnju vlagu. Za one koji planiraju posjet, savjetujem neki manje topli dio godine, osim ako vam to baš nije cilj - turska kupelj gdje god krenete.
Kakogod, vrijeme je došlo za večeru. A da ovaj "izlet" bude u stilu, ekipa iz Huaweia je rezervirala stol u jednom od najpoznatijih restorana u svijetu, Nusr'Et.
Da, to je restoran svjetski poznate internet zvijezde Nusret Gökçe-a, poznatijeg po nazivu Salt Bea.
Ulazak u restoran je neobičan, jer ispred recepcije stoje ljudi u redu i čekaju slobodni stol, iako neki od njih imaju rezervaciju. Po prolasku u glavnu prostoriju, s lijeve strane osvjetljena je vitrina u kojoj odležavaju najbolji komadi mesa, a ispred nje, majstor mesar. Cijela prostorija je dosta osvjetljena, sa visokim stropovima te sa glasnijom modernom glazbom. Neobično, no kasnije smo možda došli do zaključka zašto je to tako.
Sljedovi jela su stizali, svaki je bio teatralniji od prethodnog. No u jednom trenu nastao je šušur, na prvu nismo shvatili zašto, no ubrzo je sve bilo jasno. The Man, The Myth, The Legend glavom i bradom, Salt Bea je došao pozdraviti goste. Ljudi su se ustajali sa stola da bi ulovili fotografiju sa superzvijezdom, no naš konobar nam je rekao, ne brinite, doći će do vas. Ok, idemo vidjeti je li to bilo samo da nas smiri ili?
Došao je red na glavno jelo, steak u zlatu. No s konobarima koji su nosili plate, došla je i mlada dama s bijelom zdjelom. Iza nje, gazda, Salt Bae. Teatralno je narezao meso i poznatim pokretom posolio. Mi smo snimali i divili se kako je od neobične ideje i poteza, čovjek postao super zvijezda i ostvario ogroman uspjeh. Zaključak je bio, sve su to omogućili internet, pametni telefoni i društvene mreže, drugim riječima, tehnologija!
No to nije sve, nakon malo odmora, dolazi drugi dio, janjeći rack, naravno omotan u zlato. Jer, tako to ide. Došao je majstor pokazati par poteza kako se teatralno reže janjetina. Posolio i otišao. Baš kako to majstor radi. Opet smo ostali zapanjeni i komentari su krenuli. Zaključak br.2: kako Salt Bae uvijek ima sunčane naočale, da bi vidio dobro i precizno rezati, potrebno je puno svjetla. E pa to je razlog zašto je prostorija nadprosječno osvjetljena za restoran. To i činjenica da svi, apsolutno svi snimaju i fotografiraju show i hranu. A za dobru fotografiju i snimku, potrebno je puno svjetla. Tehnologija.
Za kraj, desert. A kakav bi desert nego poznati turski specijalitet, baklava. No postoje baklave i postoji baklava. Ja osobno nisam preveliki ljubitelj te delicije. Ali ova baklava je uistinu nešto posebno. Nije zbog performansa za serviranje, a rekao bi da nije ni zbog zlata, jer moj komad nije bio zlatni. Kolega koji inače obožava baklave bio je neopisivo sretan, čak mi se čini da sam mu vidio suzu radosnicu u krajičku oka.
Večera je bila vanserijska, fantastična i dostojna mnogih lajkova na društvenim mrežama. No kako sve mora završiti, tako smo i večeru priveli kraju. Nakon lagane šetnje prema hotelu, otišli smo na još jedno piće prije spavanja u obližnji pub. Da, ima ih preko-nekoliko. Iako islamska zemlja, alkohol imaju i prodaju. A navečer grad živi, terase su pune, glazba se čuje od svuda, i mladi i stariji su vani. Jako ugodno i živo.
Zadnji dan je svanuo, check-out obavljen i mogli smo krenuti u brzi obilazak sa turističkim vodičem. Na putu do Aja Sofije, ispričao nam je par zanimljivosti o Istanbulu i za one koji vole i znaju povijest, objasnio značenje velebnog Istanbula kroz vremenska razdoblja.
Autobus nas je ostavio kod nekadašnjeg „hipodroma“ ili ti mjesta gdje je nekoć bi cirkus. Ne kao ovi današnji, više kao onaj iz filma Ben Hur. Od tamo smo krenuli prema Aja Sofiji, u nadi da neće biti prevelika gužva, no prevarili smo se. Red je bio prevelik za čekanje, a mi očekivano, ograničeni s vremenom. Stoga smo krenuli prema palači Topkapi Saraj u obilazak i razgledavanje tog velebnog zdanja koje je skoro 400 godina bila glavna rezidencija osmanskih sultana. Povijest i način na koji je funkcioniralo osmansko carstvo objašnjavao nam je simpatični vodič tokom brzog razgledavanja kompleksa.
Vrijeme nas je stiskalo, zračna luka nije baš blizu a gužvoviti promet koji smo u ova tri dana poprilično upoznali razlozi su da razgledavanje privedemo kraju. Vratili smo se do dogovorenog mjesta polaska, ukrcali u bus i krenuli prema zračnoj luci.
Tamo smo imali vremena za pauzu. Neki su otišli do duty free shopa po zadnje detalje koje nisu stigli kupit ranije, a neki, hvatili da smo bili u Istanbulu, a da nismo probali kebab.
Let je bio ugodan, i činilo mi se kraći nego kada smo išli prema tamo... možda zbog vremenske razlike a možda samo zbog one stare „there's no place like home“
Hvala cijeloj ekipi iz Huawei Hrvatska.
