Pas Maks je legenda bolnice na Sušaku. Njegove su oči uvijek bile utjeha tamošnjim pacijentima. Godinama je uz njih i nije mu važno tko su, odakle, koliko su stari i od čega boluju. On ih sve voli jednako.
Maks sada domara nakon šesnaest godina vjernog obilaženja pacijenata. Nebrojenima je uljepšao bolesničke dane. Sada ga je zbog starosti bolest i samog sustigla. Pacijenti nisu zaboravili Maksovu dobrotu i došlo je vrijeme da oni posjećuju njega.
"On je već umoran, star, neka i on osjeti malo ljubav ljudi, kao što je on davao ljubav svima drugima koji su bili u bolnici", kaže pacijent KBC-a Rijeka Želimir Vuletić.
Vladimir Lerga je Maksov najbolji prijatelj. Prihvatio ga je dok je bio štene. Znamo da je pseća zahvalnost nemjerljiva, tako se rodila i ova ljubav bez granica.
Maksu dolaze sestre i doktori. Brinu se da je sit i da se po ovoj žegi malo rashladi. Bio je to pas, priča ponosno Vladimir, koji je znao i zapjevati.
Svjestan je da je Maksov kraj blizu, bolno mu je i pomisliti. Samo na spomen, oči mu se pune suzama...
"To je najteže, najbolje da se to dogodi dok sam ja na godišnjem. Teško je, teško je...", kaže Vladimir.
Prisjećaju se ljudi dana kada je Maks bio mlad. Njegova meka dlaka i gotovo ljudski pogled, olakšali bi svaki teret.
Ali prije obilaska pacijenata, uvijek ga je pomilovala njemu najdraža ruka.
"Svako jutro kad ja dolazim, on me dočeka. Dok se ja obučem, prije nego što počnem raditi, prošetali bi. Sad kad ne može više, dođem ja k njemu...", kaže Vladimir.
I dolazit će koliko god bude trebalo. I ne samo Vladimir, jer Maks je mnoge zadužio. U psećem raju - najmekši oblak bit će njegovo mjesto.
