Dok se u svjetskim metropolama prosvjeduje i molotovljevim koktelima brane radnička prava, većina građana i građanki Hrvatske voli Praznik rada provesti roštiljajući ili odmarajući u udobnom naslonjaču ispred televizora. Iako Hrvatska nikada nije bila u bijednijem položaju i guši nas golema nezaposlenost, besperspektivnost mladih, neprestano dizanje poreza i nameta, a rezanje plaća i radničkih prava, prosječni građanin Lijepe naše zaboravio je da se danas slavi otpor, a ne odmor.
Radnici, nezaposleni, studenti i umirovljenici zaboravili su kako je osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna krvlju izboreno te da je naša dužnost i odgovornost nastaviti se boriti za radna i socijalna prava koja su se ponovno našla na pladnju za raspravu.
Na dan 30. travnja, na Zavodu za zapošljavanje evidentirano je 356.310 nezaposlenih. Više od 60.000 tvrtki te 314.000 građana ima blokirane račune, a oko 60.000 radnika radi, ali ne primaju redovno ili uopće zarađenu plaću. Svaka druga mlada osoba koja je završila neki oblik školovanja u Hrvatskoj je nezaposlena, iz čega možemo izvući zaključak da se radi o izgubljenoj generaciji.
Sindikalne vođe prijete vladajućima prijevremenim izborima, a ne koriste svoju golemu moć koju imaju mogućnošću organiziranja generalnog štrajka. Kao da će zamjena političkih elita na državnom vrhu poboljšati položaj radnog čovjeka.
Novi Zakon o radu, koji je prošao prvo čitanje u Saboru, najavljuje samo dodatno pogoršanje položaja radnika. Naime, njim se predviđa dodatna fleskibilizacija i neoliberalizacija radnih odnosa u ime otvaranja novih radnih mjesta. No, novi propisi koji idu nauštrb radnika samo će dodatno osiromašiti radničku klasu, a radne odnose učiniti nesigurnijima.
Radnici su u 21. stoljeću pretvoreni u robove, brojke bez imena, životne priče i budućnosti. Dok radnici i radnice ne shvate da bez njihovog mukotrpnog rada poslodavci ne bi zarađivali milijunske profite i lagodno živjeli na izmorenim radničkim leđim; dok radnička klasa ne shvati da je moć u njihovim rukama; dok radnici ne krenu percipirati stvarnost u kojima kapitalizam treba više njih, nego oni njega - situacija će se svakodnevno pogoršavati po pitanju očuvanja radnih i socijalnih prava. Stoga, neka nam živi rad u zemlji kronične nezaposlenosti i svakodnevnog kršenja radničkih prava!
