Radne memorije na razini procesora koriste se za
čuvanje programskog koda i podatak tijekom rada programa.
Jedna od glavnih karakteristika memorije na razini
procesora, je taj da se pristup svim memorijskim
lokacijama izvodi u jednakom vremenskom intervalu, za razliku od
ostalih memorijskih komponenti koje imaju određeno vrijeme
čekanja.
Memorijski sustav sastavljen je od više komponenti: registara,
višerazinske priručne memorije, radne memorije i vanjskih
spremišta.
U prošlosti, sistemi koji za bazu imaju memorije na razini
procesora, ponašali su se kao današnja radna memorija računala,
ali su bili dosta nestabilni.
Memorije na razini procesora, za razliku od
ostalih memorijskih uređaja, gube podatke kada je računalo
ugašeno.
Podaci se u računalu čuvaju unutar brzo dostupnog memorijskog
prostora i to u obliku
binarnih brojeva, dakle kombinacija nula i jedinica. Svaka
binarna znamenka predstavlja jedan bit podataka. Osam bitova
čini jedan bajt (B). 10241 B čini 1 KB. 1024 KB čini 1 MB
itd.
Iako ima mnogo različitih tipova memorija, obično ih dijelimo na
dinamičke (DRAM) i
statičke (SRAM).
Za razliku od dinamičkih, statičke memorije na razini procesora zadržavaju podatak koji čuvaju sve dok se ne promijeni sadržaj ili dok ne nestane napajanje
