"Doktor me pitao – Gospođo imali ste kliničku smrt, a ja
njega gledam – ne znam što je to. On veli – Znate li kako se
zovete? Znam, rekla sam ime i prezime. Veli on. Da li vas što
boli? Rekla sam mu – samo me sram, dajte me pokrijte",
izjavila je BiserkaBlažeka.
Biserka je kliničku smrt doživjela prije 17 godina prilikom
operacije bruha, a tih trenutaka odsustva i danas se jasno
sjeća!
"Odjednom sam se našla na stropu prostorije u koju su me
uvodili u anesteziju. I gledala sam sve što se događa. Vidjela
sam sebe, liječnike, sestre, svu tu zbrku i sve. Potom sam otišla
u prostor koji je meni dotad bio potpuno nepoznat. Vidjela sam
ljude različitog spola i visine, težine. Nisu hodali nego su se
micali. Nisam im vidjela ruke ni noge nego kao da su imali neke
plahte preko sebe", dodaje Biserka.
Biserka potom ulazi u tunel, gdje se susreće s časnom sestrom
Magdalenom s kojom je samo jednom razgovarala telefonom.
"Nasmijala se i rekla da ću ja živjeti. Doslovce je rekla –
Gospođo, vi ćete živjeti. I nestala je. Ja kao po naredbi
udahnula sam zrak i osjetila sam da mi je nešto izašlo iz usta i
tu me zapeklo. Vjerojatno su to bili flasteri. I tog trena sam
otvorila oči".
"Iznad mene je bila jedna svjetlost. Žuto sunce jedno
zapravo. Ja sebi to tako tumačim. To je bio dječak od mojih
prijatelja kojeg sam ja jako voljela. Koji je nažalost kao mali
dječak od 11 godina umro. Ta svjetlost – da li je ona trajala
jednu minutu, jedan dan, svih sedam dana, ja ne znam. Ali ja
znam. I ja to duboko osjećam, tu u sebi, da je ta svjetlost
zapravo bio on. Ja sam sebi protumačila da je on moj anđeo čuvar
i da je on bio taj koji je mene spasio", svjedočanstvo je
LjiljaneIvković.
Ljiljana je iskustvo kliničke smrti doživjela nakon što joj je
puknula krvna žila u mozgu. Sedam je dana provela u komi, a uz
dječaka, vidjela je i ženu koja je pokopana na dan kad je
Ljiljana završila u bolnici.
"Ja pamtim taj razgovor između nas. Ja sam nju tješila. Ja
sam njoj govorila ime, ja sam kazala: Ja znam, i vas je boljelo.
I mene evo sad boli", dodaje Ljiljana.
Što se zapravo događa s ljudima koji dožive kliničku
smrt? Većina ima slična iskustva i ona su im potvrda
postojanja zagrobnog života.
Što o svemu misle svećenici i liječnici?
"To je stanje koje evo govori da postoji život poslije smrti.
Poslije smrti nastupa osobni ili posebni sud u kojemu se čovjek
susreće sa svojim spasiteljem – Bogom", poručuje
PavaoCrnjac, svećenik.
Medicina, pak, kliničku smrt doživljava posve drukčije.
"Klinička smrt. To znači zastoj srca, prestanak cirkulacije,
prestanak dotoka kisika u sve vitalne organe odnosno u čitav
organizam, prije svega u mozak", kazao je
MladenPerić,
anesteziolog.
"Jedni to stanje opisuju kao prolazak kroz tunel i dolazak do
jednog svjetla. Drugi to stanje opisuju kao jedan susret s dragim
osobama koje su prije živjele. A treći to stanje opisuju kao
stanje u kojem se doživljava pregled cijelog života – od
djetinjstva pa do tog trenutka smrti", dodaje
svećenik.
"Ja mislim da tu nema nikakve mistike u svemu tome. Već je to
dokaz da je reanimacija dobra. Znači, tijekom reanimacije kisik
je stizao u mozak, on ima neka određena sjećanja, a kako mozak to
procesuira to mi ne možemo zasad znati. Prema tome mislim da to
nije neko vraćanje iz zagrobnog života nego jednostavno obrambeni
mehanizam mozga", smatra anesteziolog.
Međutim, osobe koje su to doživjele uvjerene su u svoje
izvantjelesno iskustvo.
"Baš od tog događaja više mene u životu ničeg nije strah. Ne
bojim se smrti. Osobno smatram da je smrt, ja ću to laički
opisati. Groblje je mjesto gdje ostavljamo svoje odijelo, a naša
duša odlazi", zaključuje Biserka.
