Rašireno vjerovanje da su naša ponašanja i uvjerenja rezultat pažljivog razmatranja svih raspoloživih činjenica i svjesne odluke samo je utješna iluzija, tvrde znanstvenici, te upozoravaju da se ljudski mozak služi raznim trikovima kako bi nas "prevario" da o sebi mislimo kao o razumnim bićima čija svijest igra važnu ulogu u načinu našeg razmišljanja.
Iako je za većinu ljudskog ponašanja moguće pronaći posve prihvatljivo razumno objašnjenje, zapravo smo vrlo malo svjesni stvarnih psiholoških procesa zakopanih duboko ispod površine, a kojima se mozak poigrava s nama, utječući na naše životne odabire, odluke i stajališta, ističu znanstvenici.
Riječ je o temeljnim mentalnim procesima koji su zahvaljujući eksperimentalnoj psihologiji danas dobro dokumentirani i objašnjeni, a upravo oni objašnjavaju takve stvari kao primjerice zašto tvrdimo da nam se neka kazališna predstava za koju smo skupo platili ulaznicu svidjela, iako zapravo nije.
Više ćemo uživati u nečemo ako smo za to skupo platili, kažu znanstvenici, a riječ je o fenomenu poznatom kao kognitivna disonancija: "promjena uvjerenja" kojoj pribjegavamo kad su neke akcije (loša predstava) u sukobu s našim uvjerenjima (skupo smo platili kartu za nju), iz čega proizlazi: "Predstava je imala i neke stvarno dobre trenutke".
Ukoliko poznajete nekoga tko vas uporno uvjerava da biste trebali kupiti isti mobilni telefon, otputovati tamo gdje je on upravo bio ili se oženiti, znajte da je tomu također razlog kognitivna disonancija. Bračni parovi koji stalno nagovaraju na brak sve svoje prijatelje čine to jer time daju dodatnu težinu vlastitim životnim odlukama, što je ponekad lakše nego priznati sebi da je neka odluka bila pogrešna.
To što neki ljudi bez obzira na konkretne dokaze nastavljaju vjerovati u primjerice homeopatiju rezultat je dvaju misaonih pristranosti, upozoravaju nadalje znanstvenici. Prvi je nemogućnost uzimanja u obzir fenomena poznatog kao "regresija u prosječnost", a odnosi se na statističku zakonitost srednjih vrijednosti koje prevladavaju. Naime, kako većina bolesti dođe i prođe sama od sebe za očekivati je da ćete se, ukoliko se u ponedjeljak osjećate užasno, do petka sasvim sigurno osjećati bolje, no svejedno ćete to pripisati čarobnom učinku tablete.
Drugi je fenomen "pristranog traženja potvrde": ukoliko želite vjerovati u dobrobit nekog lijeka, tražit ćete priliku da potvrdite svoja uvjerenja, fokusirajući se samo na ono što vam u tom smislu "ide u prilog" a zanemarujući suprotne signale.
Istraživanja su, nadalje, pokazala da su inteligentniji ljudi manje skloni vjerskim uvjerenjima. To je zato, tvrde znanstvenici, jer inteligentni ljudi nisu skloni konformizmu te imaju analitički a ne intuitivan način rasuđivanja, što znači da ne dopuštaju da im "srce vlada nad umom".
Nadalje, jedna je nedavna studija pokazala da roditelji imena djece biraju na temelju svojih političkih uvjerenja. To ne znači da svojoj djeci daju imena političara, već da biraju imena koja sadrže određene zvukove a istraživanja su pokazala da ljudi različitih političkih uvjerenja "vole" različite zvukove: oni koji naginju političkoj desnici više vole slova koja se grublje izgovaraju jer asociraju na čvrstoću, dok oni "ljevičarskiji" biraju imena koja sadrže nježnija, "oblija" slova.
Psihologija a ne ukusi utječu i na to koje ćemo umjetnike više cijeniti, ističu nadalje znanstvenici. Recentna je studija pokazala da na našu procjenu nekog umjetničkog djela utječe jedan posve irelevantan čimbenik: što je ime umjetnika neobičnije i rjeđe, to ćemo više cijeniti njegovu umjetnost.
Znanstvenici su imali što reći i o iluziji da se svi drugi redovi uvijek kreću brže od onoga u kojemu mi stojimo - to je zato što se naš mozak pogrešno fokusira na relativno vrijeme provedeno u primjerice pretjecanju drugih nasuprot vremenu koliko treba drugima da preteknu nas umjesto da se fokusira na stvarnu prijeđenu udaljenost.
Još jedno uobičajeno psihološko poigravanje odnosi se na donošenje financijskih odluka na temelju nelogičnog općeg pravila: što smo više dosad uložili u nešto - novac, vrijeme ili napor - to smo neskloniji dopustiti propadanje svojeg "ulaganja", iako bi nas drugačiji odabir zapravo više usrećio.
To je u prvome redu povezano s općim heurističkim pravilom da je gubiti loše, pa je dobro uvijek minimalizirati gubitak. Dilema između manjeg gubitka i većeg užitka ne muči djecu, koja nisu u stanju stvarati apstraktna pravila, pa će tako uvijek prije odabrati ono što im se naprosto više sviđa.
