Poezija i drama, nekoć su bile namijenjene javnom izvođenju, no
opstaju u bliskom suživotu od svojih početaka.
Kako se tijekom stoljeća mijenjala definicija pjesništva, tako se
i dramska poezija sve više udaljavala od
književnosti.
Poezija se, isključimo li oblike glazbenog kazališta, na
današnjim pozornicama zadržala više u vizualnom aspektu, nego u
pjesničkoj riječi.
Dramska poezija je skupni naziv za
književna djela u kojima se o ljudima i događajima ne pripovjeda
već se oni neposredno prikazuju.
Pisac dramske poezije ili drugog dramskog djela, koncipira svoje
ličnosti tako da one same, svojim vidljivim ponašanjem i
postupcima, u govoru i međusobnom razgovoru, ispolje sebe i svoj
karakter, svoje težnje i raspoloženja.
Umjesto da o njima pripovijeda, kao što čini epski pjesnik,
dramska poezija, odnosno pjesnik, ih pušta
da same pred čitateljem žive svoj život.
Zbog toga dramski pisac oblikuje tekst drame najvećim dijelom kao
dijalog. A za to mu je potrebna pozornica (scena), na kojoj
dramski umjetnici (glumci) otjelovljuju i oživljuju njegove
likove.
Dramska poezija i crkvena dramska
poezija
Tu je i "crkvena dramska poezija" koja se
razvila iz dijalogiziranih pjesama crkvene lirike.
