Invazivnim biljkama smatraju se one biljke čije sposobnosti razmnožavanja i širenja štetno utječu na ostale organizme i okoliš. Svaka biljka koja ima invazivni potencijal ima preduvjet da postane invazivna. Ti potencijali su primjerice: hiperprodukcija dijaspora (spore, sjemenske, plodovi, vegetativni organi), širenje dijaspora i slično. Pretpostavlja se da je čovjek krivac za prenošenje čak 90% invazivnih vrsta.
Međutim, o invazivnim biljkama ne treba razmišljati kao o čudovištima. One, kao i ostale biljke, obavljaju svoje prirodne biološke funkcije. Neke od invazivnih biljaka su primjerice bagrem i čivitnjača, koje su medonosne biljke, stoga je teško zaključiti koliko su štetne, a koliko korisne. Također, naše uobičajene vrste poput čička, češnjača i drugih imaju status invazivnih vrsta u Sjevernoj Americi. Vrijedi i obrnuto, neke vrste koje u Americi nisu okarakterizirane kao takve, na europskom tlu su invazivne.
Neke od invazivnih biljaka na području Europe su:
- Ambrozija: porijeklom iz Sjeverne Amerike, donesena u Europu sredinom 19. stoljeća sa žitaricama i crvenom djetelinom. Peludna zrnca ambrozije jedan su od najjačih alergena.
- Kiselo drvo ili pajasen: porijeklom iz Kine, u Europu uneseno u 18. stoljeću kao ukrasno drvo. Smatra se da snažno potiskuje autohtone biljke.
- Čivitnjača ili bagremac: porijeklom iz Sjeverne Amerike, unesena u Europu u 20. stoljeću kao dekorativna biljka. Premda je za pčele i kukce cvijet medonosan, istiskuje druge biljne vrste.
- Gustocvjetna i velikocvjetna zlatnica: invazivne su vrste, za razliku od obične zlatnice koja je ljekovita.
- Žljezdasti nedirak: porijeklom iz južne Azije, unesen u Europu u 16. stoljeću. Pridonosi smanjenju bioraznolikosti. Izaziva eroziju tla.
