Bežični prijenos podataka ostvaruje se kada
bežične mreže koriste elektromagnetske valove (EM) za
komunikaciju između dvije točke u prostoru. Podaci se prenose
kroz prostor nekom vrstom elektromagnetskih valova.
Elektromagnetni valovi nastaju gibanjem elektrona u prostoru
nekim brojem oscilacija u sekundi (frekvencija).
Za bežični prijenos podataka koriste se radiosignali,
mikro i infracrveni valovi i vidljivi dio svjetla. Ti
signali služe kao nositelji na koje sustav pošiljatelja zapisuje
svoje signale, a time i sadržaje koje prenosi
Infracrveni signali koriste se i za prijenos podataka na vrlo
malim udaljenostima, unutar iste prostorije.
Više frekvencije elektromagnetnog zračenja, bolje su za
bežični prijenos podataka, jer imaju UV, X i Gama zrake,
ali se ove zrake ne koriste za bežični prijenos
podataka
jer se ne šire dobro kroz zgrade i prvenstveno jer su štetne za
zdravlje.
Količina informacije koju elektromagnetni val može nositi ovisi o
rasponu frekvencija.
Radiofrekvencijski nosioci prenose energiju signala do
prijemnika. Bežični prijenos podataka u prijenosu modulira
podatke i prenosi ga na nosioce radio signala.
Na istom prostoru u isto vrijeme može postojati više nosioca za
bežični prijenos podataka
Radioprijemnik demodulira primljeni signal tako da se podešava na
određenu radio frekvenciju (rezonancija).
Na kraju recimo da su žične mreže mnogo sigurnije nego što je to
bežični prijenos podataka, zbog toga što
napadač mora biti fizički povezan, a to je teže izvodivo.
