Češnjak se razmnožava isključivo vegetativno, stoga se i javljaju
razne bolesti češnjaka.
U našim je krajevima najrašireniji domaći ozimi eko-tip češnjaka
koji se sadi ujesen.
Ovaj tip češnjaka prezimljuje, pa u sljedećoj godini razvija
vegetativnu masu i lukovicu.
Da bismo spriječili sve bolesti češnjaka treba voditi
račina o slijedećem:
Češnjak ne podnosi sam sebe niti bilo koju drugu vrstu iz
porodice ljiljana (Liliaceae) kao pretkulturu (npr. luk,
poriluk), a treba ga saditi u plodoredu tek nakon 5
godina!
Ovo je najsigurnija i ekološki najprihvatljivija mjera protiv
bolesti češnjaka.
Bolesti češnjaka koje ćemo prve spomenuti su: lukove
stabljikine nematode (Ditylenchus) i bijele truleži (Sclerotium)
koje mogu pričiniti vrlo velike štete usjevu.
Tijekom vegetacije njega češnjaka se svodi na gnojidbu, navodnjavanje, borbu protiv korova, te suzbijanje bolesti češnjaka i štetnika.
Od štetnih organizama životinjskog podrijetla u usjevima češnjaka su najčešće zabilježeni gubici od zemljišnih nametnika: žičnjaka (Elateridae), grčica hrušta (Melolontinae) i stabljikina nematoda (Ditylenchus), te češnjakove muhe (Helomyza lurida).
Zemljišne bolesti češnjaka su:
Bijela trulež (Sclerotium cepivorum), koja je
ujedno i najopasnija bolest korijena lukovičastog povrća, a
najčešće napada češnjak. Infekcija potječe iz zemljišta, a pritom
su napadnuti korijen i glavice češnjaka. Prvi znak na nadzemnim
organima je žućenje lišća.
Suha trulež (Fusarium spp.) spada u druge značajne zemljišne bolesti češnjaka koja na korijenu i na donjem dijelu češnjeva uzrokuje trulež ili plijesan.
Zbog globalnih klimatskih promjena, uz sve značajnije zagrijavanje zemljišta, bilježimo značajan porast šteta od ove bolesti češnjaka.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
