Medonosne biljke i pčele imaju vrlo čvrstu
nit koja ih povezuje, a to je velika međusobna ovisnost. Pčele
posjećujući razne biljne vrste, zbog uzimanja hrane, nesvjesno
vrše oplodnju istih.
Medonosne biljke su one biljne
vrste iz čijih cvjetova pčele uzimaju nektar, pelud ili pelud i
nektar zajedno te one biljne vrste na kojima pčele uzimaju
medljiku, kao i biljke s kojih sakupljaju propolis.
Na staništima u kontinentalnoj Hrvatskoj razlikuju se sljedeće pčelinje paše: bagremove, kestenove, lipove, paša amorfe, paša uljane repice, paša nizinskih livada, paša brdskih livada, paša suncokreta i dr.
Glavna paša počinje kada oko pčelinjaka počnu cvasti medonosne biljke koje rastu na većim površinama. Kod nas se najveći postotak paša javlja tijekom svibnja i lipnja.
Da bi pčelari ustanovili koliko pčelinjih društava
mogu držati na nekom mjestu, treba ocijeniti medovitost toga
kraja, odnosno saznati koje medonosne biljke
uspijevaju na tim mjestima.
Takva ocjena pomoći će pčelarima da ustanove na koliki prinos
meda mogu računati na izvjesnom području.
Najpoznatije kontinentalne medonosne biljke: Bagrem (Robinia pseudoacacia L.); Pitomi kesten (Castanea sativa Mill.); Lipa (Tilia spp.); Amorfa (Amorpha fruticosa L.); Uljana repica (Brassica napus L. subsp. oleifera); na čiju količinu izlučenog nektara utječu: klimatski uvjeti (temperatura, vlaga, vjetar), geografski položaj (nadmorska visina), a kod kultiviranih biljaka i vrijeme sjetve.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
