Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae, koja u prirodi raste u jako malom arealu i endemska je vrsta u Srbiji i Bosni (Podrinje), ali je raširena po parkovima diljem Europe i Sjeverne Amerike, koristi se i kao božićno drvce. Otkrio ju je 1875. godine botaničar Josip Pančić na planini Tari, a 1887. godine dao joj je znanstveni naziv i opis. Pančić je rođen u naselju Ugrini u Bribiru, u Hrvatskoj a od 1846. godine liječnikom je u Srbiji gdje se bavio izučavanjem flore i faune, mineralogije i geologije.
Pančićeva omorika je relikt iz doba tercijara, kada je imala veliko područje rasprostiranja. Uslijed promjene klime, sačuvala se u prirodi samo u području oko donjeg i srednjeg toka rijeke Drine u istočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Endem je Balkanskog poluotoka. Otkrio ju je prirodoslovac Josip Pančić, kraj sela Zaovine na planini Tari u jugozapadnoj Srbiji 1875. godine.
Pančićeva omorika naraste do 30 m na strmim i vapnenastim terenima. Deblo je ravno i vitko. Gornje su grane usmjerene prema gore, a donje prema dolje, dok su srednje vodoravno usmjerene. Donje su grane najduže, a vrhovi su im savinuti prema gore. Iglice su oko 2 cm dugačke, odozdo s 2 bijele pruge puči, na donjoj strani izbojka raščešljane. Korijenje je vodoravno postrano, prilagođava se prilikama u tlu.
