Rimska je književnost na neki način bila posrednik pri
unošenju grčke kulture u temelje europske književnosti.
Ona je ostalim europskim narodima prenijela grčko pjesništvo
– njihove teme i književne oblike.
Rimska književnost se razlikuje od latinske
književnosti koja se odnosi na poslije antička razdoblja, odnosno
na srednjovjekovnu i novolatinsku književnost.
Razvila se na temeljima grčke književnosti te grčka djela
prilagodila svom ukusu.
Rimska književnost, kako sam njen naziv kazuje, vezana je čvrsto
za grad Rim. Retka je pojava da se neka književnost zove po
glavnom gradu neke države.
Ovo razdoblje proteže se vremenski od pojave prvih pisanih
spomenika pa sve do 240. godine prije Krista, odnosno do pojave
punskih ratova. Radi se usmenoj književnosti s prvim počecima
pisane riječi. Obično se radi o odama pobjednicima, o pogrebnim
tužaljkama i himnama koje su posvećene božanstvima.
Najčitaniji je rimski pjesnik bio Publije Ovidije Nazon, autor
250 mitoloških priča u 15
knjiga koje je nazvao Metamorfoze (Preobrazbe).
Rimska književnost osim satire nije stvorila druge
izvorne vrste. Ona se samo nadovezala na grčke
uzore.
Rimska književnost uvelike se oslanja na grčku,
ponekad ju čak i doslovno imitira, no kasnije u svojoj povijesti
rimska književnost ostvaruje iznimna djela.
