Jadransko more je pretežno zatvoreno more koje je povezano s
Jonskim morem, a preko njega Sredozemnim morem.
Granica Jadranskog i Jonskog mora su Otrantska vrata široka 75 km
između Italije i Albanije, a to je ujedno i put u
najdublji dio Jadrana.
Jadransko more je pretežno plitko. Tako je Jadran sjeverno od Pule maksimalne dubine koja ne prelazi 50 m, a sjeverno od Zadra 100 m – taj prostor je za vrijeme ledenog doba bio na kopnu.
Južni dio Jadrana ima udubinu u kojoj dubine naglo padaju i najveća dubina Jadrana je 1233 m.
Dubina Jadranskoga mora i najdublji dio Jadrana
Istočna obala Jadranskog mora, osobito njezin hrvatski dio,
izrazito je razvedena dok je zapadna (talijanska) obala mnogo
ravnija.
Ta obala je također i izrazito visoka – uz obalu se pružaju
planine, osim u prostoru zapadne Istre, zadarskog zaleđa, dijela
crnogorske obale te albanske obale.
Prema jugoistoku se dno od Palagruškoga praga spušta u
Južnojadransku kotlinu, gdje najveća dubina iznosi 1228
m. U sjeverozapadnom dijelu Jadranskoga mora dno se
sastoji pretežno od pijeska i mulja.
S druge strane, talijanska obala Jadrana je pretežno niska.
Razvedenost obale je posljedica potapanja planinskih reljefnih
oblika zbog otapanja leda nakon ledenog doba (tada se je razina
mora izdigla 100 m, te su vrhovi nekadašnjih planina postali
otoci, a doline zaljevi i morski prolazi).
Posljedica toga je da smjer pružanja otoka prati smjer pružanja
planina na kopnu. To je prvi put uočeno na obali Dalmacije, te se
u cijelom svijetu takav tip obale naziva dalmatinski tip obale.
