Kolumne / Željka Sablić Odrljin
Kako to točno misliš da njega više nema?
Facebook

Prije dva i pol mjeseca ostala sam udovica. Zapravo to udovica tako strašno zvuči, no istina je, koliko god nestvarno zvučalo

Neki dan sam gledala jednog od svojih najbližih prijatelja i pitala ga: 'Što sam ja sada? Mislim, dosad su mi se u banci i državnim službama obraćali s gospođo, a što sam sada kada njega više nema?'. Zapravo mislim da je to najveći problem kad izgubiš partnera, muža, prijatelja- u jednom trenutku se počinješ pitati tko si ti zapravo.

Pa, eto ja još ne nisam sigurna tko sam sada zapravo, osim što sam sigurna da sam mama. Mama sam dva prekrasna, ponekad vrlo zeznuta bića - osmogodišnjaka s najvećim srcem koje poznajem i velike, uskoro šestogodišnje, smijalice. E, da, prije dva i pol mjeseca ostala sam udovica. Zapravo to udovica tako strašno zvuči, no istina je.

Preporučeno za tebe

Preporučeno za tebe

U samo jednom trenutku moj život se okrenuo naglavačke. Nikada neću zaboraviti poziv našeg prijatelja koji mi govori da je ON imao prometnu.

"Da, možeš misliti. Dobra zezancija“, odgovarala sam. Danas znam da nije bila zezancija. Poziv je to koji je iz temelja promijenio moj život, točnije on se okrenuo za 180 stupnjeva nekoliko sati kasnije.

Danas znam da je trebalo hrabrosti nazvati me i reći mi to, baš kao i doći i ostati sa mnom u toj bolnici (znate svi da vam to nikada neću zaboraviti), trebalo je hrabrosti za mnogo toga te večeri i toj divnoj doktorici, mojoj imenjakinji, koja je sa suznim očima izišla pred mene i rekla: 'Žao mi je Željka, ali ozljede su bile preteške.'

"Kako to svi mislite? Moj muž, moj najbolji prijatelj, moj partner, moj lju, tata kakvog bi mnogi poželjeli... Hej, pa on je taj dan išao raditi ono što voli. Samo nekoliko sati ranije mi je pisao koliko je sretan, a sada ga nema“, vrtjela sam film danima, tjednima.. Zapravo ga vrtim i danas.

Uhvatim se da ne znam tko sam... Na papiru piše da je brak prestao vrijediti njegovom smrću, no za srce ti ne treba papir. Ono ne pita.

Zato se sada pitam tko sam ja sada? Uhvatim se da ne znam. Jednostavno najiskrenije ne znam.

Znam da više nisam netko tko se puno smije, nisam netko tko planira (prije sam se satima ubijala u planiranju nečeg što bi i se vrlo brzo izjalovilo, ali nema veze) jer eto živim dan po dan.

Ipak, u svemu tome sam sigurna da sam mama i da ću napraviti sve da olakšam bol svojoj djeci, jer njihova je bol strašna i toliko vidljiva i opipljiva da mene boli još i više.

Kažu svi treba vremena... Treba sigurno, no ne znam što to vrijeme donosi jer eto uvjerila sam se da su planovi ionako tu da se prekrše. Nadam se tek da ću biti zdrava...

No, znam da neću biti sama bez igdje ikoga. U to su me uvjerili mnogi... Od obitelji, prijatelja koji su uvijek bili tu, kumova, kolega i kolegica koji su pokazali golemo srce, šefova koji su trpjeli moje suze-luda raspoloženja... onih mojih najbližih koji su plakali sa mnom, ali se smijali.. susjeda u kvartu koji su puno više od tek običnih susjeda, roditelja na nogometu i taekwondou, trenera, učiteljice, učitelja, divnih teta u vrtiću..

Ma zapravo sada kad razmišljam mogla bih očito nabrajati satima... Jer da u toj silnoj tuzi, mnogi su me pozitivno iznenadili, dirnuli, a neki su postali moja druga obitelj i više od toga...

Svi kažu trebaš proći kroz sve faze žalovanja. U kojoj sam sada ne znam.. Još sam u nevjerici ili idem prema mržnji? U nekoj u kojoj ne mogu shvatiti tu osobu protiv koje se vodi istraga, a nikada se nije ispričala. Nikada nije ni pokušala reći oprostite, izgubili ste nekoga jer... Kako to djeci objasniti?

Pitaju me je li i ta osoba umrla kao naš tata? Je li barem u zatvoru, a odgovora nema...

I tada se opet pitam tko sam ja... Tada bi voljela da sam netko tko će im reći: 'Ma pusti priče o tome kako treba biti pošten i dobar jer eto, vidiš, nisu svi ljudi ni pošteni, ni dobri, ni suosjećajni...“, ali tko sam onda ja, ako to kažem?

Ne znam. Ne znam zapravo tko sam ‘otkad njega više nema’. Zapravo, pitam se I dalje ‘kako to misliš da njega više nema’.

Ne mislim da je jedino što me definiralo moj brak, da me krivo ne shvatite..  Ali izgubila sam puno više od partnera, izgubila sam oslonac, prijatelja…

“Zapravo, kako to misliš da njega više nema?“, pitam samu sebe po tko zna koji put. 

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!

 

Reci što misliš!