Ostani doma
Roditeljstvo / Odgoj
Ispadi bijesa – možete li ih spriječiti i što napraviti kad do njih dođe?
Thinkstock

Postoji ideja da su djeca neposlušna, zločesta te očekivanje da kontroliraju svoje ponašanje, a ona jednostavno nisu dovoljno sazrela da to mogu

Vezana vijest

Facebook
Ispadi bijesaTatina poruka svim osuđujućim pogledima stranaca: 'Upravo gledate što je potrebno kako bi dijete postalo čovjek'

Za početak je važno postaviti jasne temelje, ispadi bijesa su u dječjoj dobi sasvim normalna reakcija i jedina moguća kod djece koja još nisu naučila kontrolirati svoje ponašanje kad na scenu stupe ljutnja, frustracija, nemogućnost da bude po njihovom i slično.

Često je roditeljima najteže izdržati da im djeca nisu sretna, vesela i zadovoljna te da ne surađuju, odnosno ne slušaju upute koje im se daju i zabrane koje ih čuvaju od opasnosti ili čuvaju roditeljske granice. Postoji ideja da su djeca neposlušna, zločesta te očekivanje da kontroliraju svoje ponašanje, a ona jednostavno nisu dovoljno sazrela da to mogu.

Preporučeno za tebe

Pomoći može osvještavanje i ulaženje u cipele djeteta. Zamislite kako je malom djetetu kad osjeti neku napetost u tijelu, neugodu, nervozu i neku energiju koja potiče na akciju, a od njih se očekuje da poslušno kimaju glavom. Pri tome oni ne znaju što im se događa niti kako da si pomognu osim da glasno viču, udaraju, bacaju se, plaču i vrište – imaju ispad bijesa. 

Najbolji način prevencije

Djeci kao i odraslima, odgovara imati osjećaj kontrole nad situacijom, to im povećava sigurnost i barem prividno čni svijet predvidljivim mjestom, znaju što mogu očekivati. Kad im odrasli govore što da rade ili ih dovedu pred gotov čin, to može izazvati sasvim suprotnu situaciju i potaknuti neugodne emocije te ispad bijesa. Stoga je dobro djeci govoriti što će se događati, na koj način, koji plan imamo za njih i slično.

Najava je posebno važna kod aktivnosti koje dijete inače ne voli kao što je odlazak iz parkića kući, spremanje na spavanje, posjet doktoru i slično. Također, važno je djeci dati mogućnost da biraju između dvije do tri ponuđene stvari koje im onda treba i omogućiti kad odaberu.

Jasno komuniciranje pravila i očekivanja od djeteta te dosljedno pridržavanje istih, djeci povećeva osjećaj sigurnosti i pomaže im predvidjeti svoju okolinu i događanja u budućnosti. I na kraju, ne manje važno je i pitanje koliko djeci branimo stvari i postupke koji su za njih zaista opasni ili je nama nepodnošljivo da to rade, diraju i slično, a koliko smo pretjerano zabrinuti i čuvamo ih od sasvim normalnih dječjih iskustava kao što su padovi, razočaranja, neuspjeh i slično? 

Što kad se dogodi?

Kad do ispada bijesa dođe, a doći će sigurno uz najbolju moguću prevenciju, posebice ako se radi o djeci koja imaju teži temperament, jedino što može pomoći je da sve stane i dozvolimo djetetu da se "ispuše“. Pa makar to bilo i nasred trgovačkog centra. Naravno, uvijek postoji opcija i da podignemo dijete i odemo s njim na neko mjesto gdje ćemo lakše preživjeti ispad bijesa i biti zaista uz dijete kao podrška. Ali opcija da zaustavimo ispad bijesa ne postoji, a da dijete pri tome ne povrijedimo na neki način. Dakle, kad krene, čekamo da prestane.

(FOTO: Thinkstock)

Važno je biti uz dijete, ne govoriti mu ništa, ne objašnjavati, ne postavljati pitanja. Pomaže ako i mi duboko dišemo i gledamo prema djetetu ne bi li uočili ako ono pokaže neki znak da mu sada treba zagrljaj, da traži našu pomoć na neki konkretan način i slično. Kad se dijete smiri, onda mu damo što mu je potrebno, zagrljaja, maženje, utjehu i slično. 

Nikako NE

Apsolutno ni u kojoj situaciji ne govorimo djetetu da je ono krivo zbog nečega, ne rugamo mu se, ne smijemo, ne govorimo da je mala beba i slično. Također, ne "durimo“ se ili ga oponašamo ne bi li dokazali poantu. Time ćete povrijediti dijete i u najboljem slučaju, ono neće razumijeti što mi to sada radimo te ga dodatno frustriramo.

Većoj djeci možemo reći da odu u svoj "kutak“ gdje se inače smiruju pa kad se smire da dođu k nama, da ne želimo s njima biti kad se tako ponašaju s naglaskom na ponašanju, a ne njima kao osobama. Također, kad se djeca smire, možemo im reći da nam je žao da su bili tako ljuti, frustrirani, bijesni, što god prepoznamo i možemo pričati i pokazivati kako izgleda kad se mi ljutimo te im tako modelirati reakcije na neugodne emocije koje su društveno prihvatljive.

Sunčana Rokvić, magistra psihologije, radi kao dječji psiholog u Savjetovalištu za rani razvoj Telefončić te Savjetovalištu Žiraha – savjetovalištu za djecu i odrasle; u procesu je edukacije za geštalt psihoterapeuta. 

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!

 

Reci što misliš!