Ostani doma
Zanimljivosti
Pročitajte priču o otoku Susku iz pera našeg poznatog putopisaca Borisa Veličana
Foto iz knjige 'Stakleni grad'

Nedavno je izašla knjiga 'Stakleni grad' putopisca i avanturiste Borisa Veličana. Donosimo vam njegovu priču o mističnom otoku Susku

Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja "Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka.

SUSAK

"I SAMO prođi, bez isprike i tuge. Ne izgovaraj ništa, najmanje zavjet. On se jednostavno razumijeva, na otok Susak nitko ne dolazi samo jednom. Jer poslije prvog susreta nema više ljeta u kojima nećeš poželjeti doći. I nitko te neće pitati za razlog u onoj godini kada nećeš doći. Svi će znati da je velik i važan i da je nešto, privremeno, krenulo pogrešnim smjerom. Jer samo oni koji - u nekim godinama i prilikama - na život nisu mogli utjecati, samo oni nisu došli toga ljeta. Oni koji ostvaruju svoje snove, pa i oni kojima se oni nepovratno i nepopravljivo ruše, oni će baš ondje i slaviti i tugovati...“

Tako je o Susku pisala Silvana Jakuš, koju ne poznajem, ali pratim na Facebooku. Stari Latini bi rekli: Mudrome dosta! Ne znam jesam li mudar ili više nestrpljiv, ali sam odmah ugasio kompjutor, složio stvari u veliki ruksak, koji je zadnjih trinaest godina uvijek napola spreman za putovanje, pa krenuo na jug. Kad sad malo bolje razmislim, bit će da sam ipak nestrpljiv, a ne mudar, jer da sam malo bolje proučio vremensku prognozu, možda bih u ruksak, osim šatora, vreće za spavanje, tavice i ribičkog štapa, umjesto japanki i bermuda ubacio malo više tople odjeće.

Iz Zagreba sam krenuo prema Rijeci, potom preko veličanstvenog mosta prešao na otok Krk, zatim iz Valbiske trajektom doplovio u Merag na otoku Cresu, po kojem sam nastavio do Malog Lošinja. Tamo sam prenoćio. Ne zato što sam htio ili zato što sam poželio prošetati prelijepom gradskom rivom uz koju mnogi lokalci hvataju ribe, već zato što katamaran i brod ne plove toliko često koliko bi to putnik želio. Prvi jutarnji katamaran išao je u 6.50 i na njemu sam, uz prvu kavu, slušao priče o otoku prije negoli sam uopće stigao. Marinac, kako je nadimak konobaru, pitao me kako to da sam, izvan sezone, odlučio vidjeti otok. 

„Dragi Marinče, ja sam ti kao visibaba! Ali ne najavljujem dolazak proljeća, već prve turiste po malim jadranskim otocima, čak i one koji još ne znaju da će to biti.”
„E, draga visibabo, sad će ti Marinac napraviti još jednu kavu, a ti ćeš njemu obećati da ćeš posjetiti sušačko groblje, jer ono što je za kontinent varaždinsko groblje, to je za otoke sušačko!”

Tako smo konobar i ja ćakulali neko kraće vrijeme, a onda se preda mnom ukazao taj jedini pjeskoviti otok na Jadranu. Prvo što čovjek ugleda veliki je zidani mol na kojemu se nalazi nekoliko malih traktora i nešto više kariola (tački). Pokraj svakog od njih po jedan Suščanin čeka svoju robu s kopna. Jedan od njih veselo pjeva. To je Milan, vlasnik malog dućana u donjem selu. Na otoku Susku postoji samo jedno mjesto koje čine dva sela - gornje i donje. Pokraj kapetanove kuće i nekadašnje tvornice riba krenuo sam u centar mjesta. Putem sam zaustavio traktorčić kojim je Damir Mačić prevozio kante sa smećem. Na otoku je svega nešto više od stotinjak ljudi, pa sam im vrlo brzo svima zapamtio imena. 

„Ima li ovdje neki internet caffe da potražim smještaj?”, pitam ga, jer sam vrlo brzo shvatio da je početkom travnja na jednom od udaljenijih jadranskih otoka odveć hladno da bih glumio Robinsona Crusoea u malom šatoru.
„Ima, ima, odmah iza pošte, svega par metara prije glavne plaže!”, odgovori mi simpatični Damir.

Odmah iza pošte, svega nekoliko metara prije glavne plaže, nalazi se centar svijeta, barem za Suščane. Dragi čitaoče, da ne budeš zbunjen kao ja, odmah ću ti reći da na otoku nema internet caffea, ali ima Klub iseljenika osnovan negdje u vrijeme Univerzijade. Dok sam ja te davne 1987. po OŠ Marijana Badela u Sesvetama slikao lik Zagija, zaštitnu maskotu Univerzijade, otočna dijaspora, mahom iz New Jerseya, otvorila je klub gdje se svi Suščani koji nakon Drugog svjetskog rata nisu, što trbuhom za kruhom što iz političkih razloga, zauvijek podigli jedra, ali i pridošlice koji su na otok došli od osamdesetih nadalje, svaki dan okupljaju i uz čašicu razgovora provode sate i sate. Konobar Frenky mi je napravio čaj i brže me od interneta uputio kod stolareve žene koja ima sobe i apartmane. Damir je bio u pravu. Društvena mreža i tražilica na istom mjestu - Klub iseljenika!

(Foto: Foto iz knjige 'Stakleni grad')

Gaudenzia, stolareva žena, koju je efekt visibabe-fotoreportera također iznenadio, smjestila me u apartman. Pitao sam kamo da odem ako sljedećih dana ipak poželim kampirati, na što mi je ljubazno, kao dama iz holivudskih filmova, odgovorila:
„Na Susku nema kampinga, nema pekare, nema turističkih programa, nema automobila...”
„A čega ima?“
„Ima puno više od toga - ima mir koji čuvamo kao oko u glavi!”

Dogovorili smo da će mi još pričati o otoku, ali malo kasnije, nakon što vidim to groblje o kojem mi je pričao konobar Marinac. Uputio sam se jedinom asfaltiranom stazom iz donjeg sela u gornje selo. Kao što im i sâm naziv otkriva, donje selo je smješteno uz obalu, a gornje je na stotinjak metara visokom brdašcu poviše njega. Netko je na međi sprejem povukao crtu i sa svake strane napisao gdje počinje koje selo. Kako je napisano DONJE SELO i GORNJI GRAD, pretpostavljam da je umjetnik podrijetlom iz gornjeg sela. Centar gornjeg sela čini crkva ispred koje sam zatekao sestru Karubinu, neslužbenu otočnu medicinsku sestru. Upitao sam je za smjer, na što se nasmijala i odgovorila da samo nastavim ravno i da se ne bojim bumbara koje ću putem sresti u velikom broju. Nisam razumio o čemu mi govori, ali nisam ni postavljao dodatna pitanja, jer sam čitavo vrijeme fokusirao natpis Coshulich vinarija. Odmah sam se sjetio famoznog govora Rade Šerbedžije na Dubrovačkim ljetnim igrama kada je, u intermezzu, pitao: „Ima li ovdje vina, tog božanskog pića... oprostite mi, ali ja sam jedan običan... hmm, uživalac vina!” I eto meni odgovora. Tuga u očima, kad sam vidio da je vinarija zatvorena, bila je golema. Susak je poznat po svojim vinima, a kako sam se u korizmi odrekao avokada, a ne pića, odlučio sam da ću nekako, makar silom, doći do tog božanskog vina. 

Kada se prođe gornje selo, dolazi se na pješčani put koji vodi do groblja. Tisuće i tisuće bumbara napravilo je od pjeskovitih nanosa pravi švicarski sir. Bruje i zuje, ali, baš poput svega na otoku, ne remete ničiji mir. Samo lete oko mene, ulaze u svoje rupe i ne mare za putnika namjernika. Dolazim na groblje. Uistinu je lijepo. Okruženo vinogradima i pogledom na pučinu, svi oni koji ovdje počivaju našli su svoj mir, u punom smislu te riječi. Čitam prezimena na grobovima: Tarabocchia, Picchinich, Scrivanich, Morin, Mattessich, Mircovich, Hronchich i Bussanich. Po nekim podacima, Suščana je oko 5000 u svijetu, mahom, kao što rekoh, u New Jerseyu. Ipak, samo prva i druga generacija i dalje njeguju narječje hrvatskog jezika koji se govori na Susku. Mješavina je to starohrvatskog te raznih stranih jezika koji su bili službeni jezici u vrijeme kada je Susak bio pod stranim vladarima: talijanski, francuski i njemački. Zbog svoje udaljenosti od kopna i drugih otoka Susak je bio izolirana okolina koja je omogućila razvoj i očuvanje tog specifičnog narječja. Jezik koji govore autohtoni mještani toliko je drukčiji od standardnog hrvatskog jezika da turisti koji dolaze s kopna, ali i stanovnici obližnjih otoka, jedva mogu razaznati koju riječ. Nakon groblja, vratio sam se u gornje selo. Promatram kuće i divim se. Neke su obnovljene, neke prodane vikendašima (premda se ljudi koji borave na otoku već tridesetak godina ne bi smjeli nazivati vikendašima već, u najmanju ruku, pridošlicama). Zanimljivo je da većinu građevinskih radova na otoku izvan sezone obavljaju Bosanci i Zagorci. Tako sam upoznao Šerifa Šakanovića, koji je došao poslom jedne godine i ostao punih jedanaest godina. O Iveku, koji je sagradio pola objekata na Susku, da i ne govorim. Svi oni našli su neki izgovor da na otoku ostanu što dulje. One kuće koje nisu obnovljene, na kojima su Suščani, bacajući zadnji pogled na otok, zatvorili škure, svjedoče o tipičnim otočnim sudbinama migranata, nadajući se da će ih uskoro neka ruka ponovo otvoriti. Kad se brod, preko velike bare koja ih već pedeset godina razdvaja, napokon vrati, tada će sreća zamijeniti tugu, a ono što se moralo dogoditi past će u zaborav.

Dirnut tužnim sudbinama iseljenika, sjeo sam u konobu „Barbara” i naručio čašu vina. Kad sam vidio da je na naljepnici boce pisalo „Cosulich”, odmah sam uzeo cijelu butelju. Kad je suđeno - suđeno je! (dobro da nisam naletio na avokado!). Kao što je Balašević rekao: Često poručim piće i tako to krene pa stignem u... kod Alena na domaće jadranske lignje. Alen, Boris, Maja, Silvija i Frenki napravili su mi lignje na gradele. Na pitanje o čemu ću pisati, rekao sam im: O svemu osim o autima, kampingu, pekari... 

Na dan kad sam trebao napustiti otok, navratio sam kod Gaudenzije pa s njom otišao do Đurđice i Dinka Picinića. Dinko je osnovao Klub iseljenika, a nedavno se, zajedno s Đurđicom, zauvijek vratio otvoriti škure. Pričali su mi o životu u Americi, ali i o životu na otoku prije odlaska. Nekoć je na otoku živjelo gotovo 1900 stanovnika, žene su se udavale u tipičnoj narodnoj nošnji koje Suščani čuvaju u škrinjama i vade jednom godišnje, zadnje nedjelje u srpnju, kada je velika fešta u povodu Dana iseljenika. Fešta počinje tjedan dana ranije Danom križeva, kada se iz donjeg sela u gornje selo nosi ogroman križ. Tom prigodom se blagoslivljaju brodice. Mogao sam si zamisliti kako to izgleda živo ljetnih mjeseci, kada se Suščani iz dijaspore nakratko vrate na rodnu grudu, kada turisti koji žele mir, pogotovo oni s djecom koja uživaju na pješčanoj obali, svi zajedno pijuckaju vino. Ima ovdje konoba koje rade u sezoni, pristupačnih soba i apartmana, ima sladoleda i slastica kod Osmana, ima radosti jednog sasvim posebnog otoka. No mene je zanimala jedna druga stvar: Kog’ vraga rade ljudi na tako zabačenom otoku. Pa sam postavio pitanje:
„Oprostite, a čime su zauzeti Suščani tijekom, evo npr., radnog tjedna?”
„Dva puta tjedno odlazimo brodom na kopno u kupnju. Kod Milana (dućan, op. a.) ima onih nužnih stvari, ali za ostale kućanske potrepštine, meso i slično, moramo do Rijeke ili do Lošinja. Kad smo na otoku većinom počinjemo dan kavom u Klubu iseljenika, potom radimo u našim ekološkim vrtovima, zatim ručak, pa odmor, šetnja... imamo dva ribara, oni ujutro bace mrežu, popodne je pokupe... i to je to. Stolar Ante i njegov sin dosta rade u svojoj radionici... jesi li bio do kapelice na kraju otoka? Kakva divna šetnja, moraš otići onamo!”

Kapelica je udaljena dva kilometra od sela. Nekad su žene, ispraćajući svoje muževe, na koljenima prelazile taj put zavjetujući se za sreću njihovih dragih. Bilo je to i posljednje mjesto odakle su im mogle mahnuti dok su na brodovima odlazili u daleke krajeve. Morao sam otići onamo. Doduše, ne na koljenima, da ne propustim katamaran. Sjedim ja tako na kamenu pokraj kapelice i promatram otok. Kako mi je bilo lijepo! Vadim mobitel i šaljem SMS frendu Eugenu Burgeru, vjernom otočnom vikendašu:

„Stari, bio si u pravu, ovamo ću se sigurno vratiti!“

Preporučujemo ti još sadržaja

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!

Reci što misliš!