"Bio sam jako šokiran, nisam ovo očekivao da će se dogoditi. Mama me probudila s riječima: 'Počeo je rat'. Ja sam bio tako uplašen", priča Erik iz Kijeva.
Kako se uopće usuditi dirati u bol tih dječaka. Braća od 12 i 14
godina. Za sobom su ostavili sretno djetinjstvo, pažljivo ga je
čuvala njihova majka. Vojnikinja, koja se morala ostati boriti,
ali djecu je spasila. Put od Kijeva do tetke u Kostreni trajao je
dva dana.
"Stali smo u gradu Rivne, prenoćili smo u motelu i oko 5 sati
ujutro čuo se zvuk eksplozije", kaže Erik.
Morali su bježati. Nastavili su put do Mađarske granice, a s
njima i njihov pas Nero.
"Nero nas je štitio. Na svaki glasan zvuk koji bi čuo, počeo bi
lajati. Čuvao nas je", ponosno govori dječak Erik.
Na granici ih je strepeći čekala tetka. U Petak. Bio joj je
rođendan.
"Moja je sestra ubacila klince u auto od neke žene, koju ne
poznaje. Samo da ona vozi van Ukrajine. To je nešto bilo što ti
gledaš na televiziji samo u filmovima. I misliš da se to nikad
neće desit tebi", objašnjava Ljilja Živanović,
tetka dječaka.
"Sad će biti sa mnom i ja znam da oni sigurni. U jednom to je
najbolji rođendan i najgori rođendan u mom životu", kazala je
Živanović.
Najstariji nećak od 24 godine ostao se boriti. Najmlađi se bori u
sebi.
"Sada sam dobro, samo sam zabrinut za svoju mamu i prijatelje
koji su ostali u Ukrajini. Brinem se zato što je moja mama ostala
u Kijevu", kaže Kiril.
Njegov teret kao da se može opipati, a nekoliko kilometara
dalje u Matuljima nalazi se Viktorija. Baš
kao i još jedan bračni par sa suprugom je stigla na odmor, a
ostala u izbjeglištvu.
"U šoku, u šoku, to je strašno. Do kraja nismo vjerovali da se to
može dogoditi. Zahvaljujem za dobro srce Vladimiru i
Veri zato što nam pomažu", kaže Viktorija iz
Užgoroda.
Reporterki RTL-a Vladimir je dao cvijeće te rekao:
"Ukrajinska boja vidite da je plava i žuta. Plavo je nebo, a žuto
je žito."
I Vladimir je rodom iz Ukrajine. U Matuljima su njegove
prijatelje, koje je sa suprugom ugostio, zatekle ratne vijesti.
Vera i Vladimir Provuči u svoju
će kuću uskoro primiti 20 Ukrajinaca, koliko ih mogu smjestiti.
On je predsjednik Društva Rusina i Ukrajinaca i sve će ih
dočekati u ukrajinskoj narodnoj nošnji.
Na pitanje kako se osjeća budući da su to ipak njihovi korijeni,
VLadimir odgovara: "Sad smo dobro, bilo je strašno, bilo je
užasno, a sad kad imamo tu vodilju te pomoći sad smo dobro. Sada
ustvari živimo za druge, ne za nas."
Njihovi će sunarodnjaci i noćas slušati zvukove rata. Suze Kirila
su u tišini, koja jednako glasno odjekuje.
