kolumna bobe đuderije

'Neće svijet dati'. Ista nevjerica živjela je i u Vukovaru. I u Srebrenici. A svijet je dao

Uvijek kad se dogodi katastrofa koja iza sebe ostavlja puno ljudske nesreće, sve što čovjek kaže i sve što uopće može reći, zvuči suvišno, patetično i licemjerno

Image
Foto: AP Images
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 25.2.2022. u 15:45
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Ili kako bi cinici, koji nikad ne spavaju, rekli – lako je suosjećati iz udobnosti svog dnevnog boravka. Cinici, koji nikad ne spavaju, možebitno su prespavali činjenicu da u današnje vrijeme cinizam zvuči jednako, ako ne i tri puta patetičnije od dobre, stare, patetike vulgaris.

Ako je, naime, suosjećanje patetika, daj nam Bože najezdu patetike kao najezdu skakavaca. Neka nas preplavi i neka zauvijek ostane tu. Što bi to uopće čovjek mogao napraviti i reći a da ne zvuči licemjerno i patetično?

Nikad dosad nisam osjetila toliko iskrene tuge u ljudima oko sebe

Evo, ja sam se jučer ujutro probudila, skuhala si kafu, sjela pred ekran i saznala da je Rusija napala Ukrajinu. Što točno treba običan čovjek napraviti? Baciti kafu kroz prozor u znak nejakog al' ipak dostojanstvenog protesta? Možda netko smatra da čovjek, ako ne može ništa konkretno učiniti, treba šutjeti. Ali ni cinici ne mogu ništa konkretno učiniti pa ipak ne šute. Jer da šute, kako bi se znalo da su oni bolji od nas patetičnih, empatičnih dnevnoboravkaša? Kako bismo mi znali da su oni iznad nas, kad se oni ne bi svako malo spuštali među nas da nas podsjete koliko su iznad nas?

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Svaka 'šuša' koja se dočepa neke foteljice misli da je postala gospodar svemira. I udri po onima koji su te dogurali u nju

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Svaka 'šuša' koja se dočepa neke foteljice misli da je postala gospodar svemira. I udri po onima koji su te dogurali u nju

Kad pogledam kroz prozor svog dnevnog boravka, kad prošvrljam po stvarnim i virtualnim zidovima svojih prijatelja i poznanika, otkrivam da su svi, a ako ne svi ono dobra većina, duboko potreseni događanjima u Ukrajini. Bilo je tih tragedija svake vrste zadnjih godina, ali nikad dosad nisam osjetila toliko iskrene tuge u ljudima oko sebe. Naravno da je iskrena tuga. Jer, mi nismo zaboravili kako je to kad sjediš u skloništu  s djecom pitajući se hoće li neka preciznija granata već za koju minutu prekinuti vaše patnje na ne baš prihvatljiv i poželjan način. Prošlo je dovoljno godina od rata, ali to sklonište i ta sjedenja i te strahove i neizvjesnost, to se malo teže zaboravlja. Ostane usječeno u čovjekovu svijest i podsvijest, htio on to ili ne htio. I još se nečega jasno sjećam iz tih vremena – većina ljudi koja se na kraju našla u skloništima čekajući da im neki psihopat odluči o sudbini, na početku su mislili da se rat neće dogoditi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Umirali su - u redu za smrt

Prijatelj iz Sarajeva mi je pričao kako nisu vjerovali da će ih netko sa brda iznad grada zasuti granatama. Do zadnjeg trenutka nisu vjerovali u to. Dok nisu počeli umirati po ulicama. Na tržnicama, u redu za vodu ili hranu. U redu za smrt.

Ista nevjerica živjela je i u Vukovaru. I u Srebrenici. Provlačila se sasvim ljudska pomisao, koliko ljudska, toliko i tragična pomisao da „Neće svijet dati“.

A svijet je dao.

I danas se, nakon agresije na Ukrajinu, može često čuti ono da je nemoguće da se takav rat događa u ovom stoljeću. I (skoro) nitko od nas nije vjerovao da će se zaista dogoditi. Neće svijet dati. A svijet je dao Vukovar i Srebrenicu i Sarajevo i još mnogo drugih gradova i sela. Na stotine i tisuće ljudskih života. Dao je svijet da se to dogodi. Dao je da u Sarajevu bude ubijeno preko 1600 djece.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Neće svijet dati. "U ovom stoljeću".

A „svijet“ je jednako ravnodušan u svakom stoljeću. Kad će i hoće li svijet nešto poduzeti ne ovisi o potencijalu tog svijeta da shvati kakve užase proživljavaju stanovnici napadnute zemlje, nego isključivo koliko je, u tom trenutku, tom svijetu u interesu nešto poduzeti. Vrlo jednostavno. Banalna matematika i ništa drugo.

„Neće svijet dati“

Jučer sam pričala s prijateljem, mojih je godina, dakle prevalio pedesetu ima već neko vrijeme. Plakao je kao malo dijete. Zaista je plakao zbog Ukrajine.

Sjećam se kako sam ja plakala na vijest o granati bačenoj na sarajevsku tržnicu Markale.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kad su me pitali „A ti imaš nekog svog u Sarajevu?“ bila sam zbunjena. Nisam razumjela pitanje.

Ako ti misliš da u ovom trenutku nemaš nikoga svoga u Sarajevu, onda ti nigdje nemaš nikoga, brajko moj.

Da, imala sam nekoga svoga onda u Sarajevu, točno svakoga tko sjedi u skloništu i grli djecu koju zagrljajem ne može zaštititi, svakoga tko se boji, tko plače i umire. I ako me netko možda želi upitati imam li koga svoga u Ukrajini, odgovor bi bio da imam tih svojih u Ukrajini onoliko koliko prema zadnjem popisu Ukrajina ima stanovnika.

Onih stanovnika koji možda upravo u ovom trenutku u glavi vrte misao da „Neće svijet dati.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kad čujem tu molitvu, mogla bih bez srama do kraja života ne plakati, nego ridati.

I pomalo se histerično smijati.

*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.HR-a*

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Image
lažne covid potvrde

Više od 200 ljudi pod najvećom istragom Uskoka u našoj povijesti: Među osumnjičenima i Tony Cetinski?

Image
U SUBOTU PRVI ISPIT

Kamo s kutijom od pizze, a kamo s tetrapakom? Direktova mala škola razdvajanja otpada

Image
ŽIVOT NA VAGI

VIDEO - Njegova teška priča rasplakala Marijanu Batinić i ostale kandidate: Filip ima 25 godina i najteži je kandidat...

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču