KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

'Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje' Iskreno? Ovakvu vlast ne zaslužuje nitko, pa čak ni mi

Sjetite se Petrinje. Vlada nije napravila ništa, a narod je napravio sve što je mogao. E pa, narod koji tako reagira na tuđu nesreću, mora imati nešto dobro u sebi

Image
Foto: Patrik macek/Pixsell
Boba Đuderija

Boba Đuderija

Boba Đuderija/ 29.1.2022. u 16:30
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Ne znam kako vi, ali ja u zadnje vrijeme imam osjećaj da živim u potpunom bezumlju u kojem mahnito orgijaju sve najgore nebeske sile zla. Sveopćem osjećaju ludila i apsurda poprilično, i sve više pridonosi i korona.

Dosad smo se, naravno, na pojam pandemije donekle i navikli. Ali na sve mjere koje nas sustižu jednostavno se nemamo vremena naviknuti. Taman zapamtiš što sve, kada i gdje možeš i smiješ ili ne možeš i ne smiješ, a pravila se promijene.

Recimo, u istom tjednu me u jednoj instituciji zamalo naglavačke izbace vani jer sam zaboravila ponijeti COVID potvrdu, da bi me tri dana kasnije ista službenica, u istoj instituciji, potpuno izignorirala kad sam stavila svoju potvrdu na šalter.

Image
KOLUMNA BOBE ĐUDERIJE

Malo nas je, al' nas nema. Dok naša djeca drugdje budu stvarala budućnost, premijer će pričati kako je u Hrvatskoj super

Najednom je više ne zanima ni imam li potvrdu, ni jesam li cijepljena ili necijepljena, ni jesam li preboljela ili nisam ni tko sam uopće ni što tu radim ni kako se zovem ni zašto sam se uopće rodila i zašto imam tako čudnu frizuru i što uopće hoću od nje i od institucije. Nakon onog donedavnog, onako pomnog i temeljitog zadiranja u moj bolesnički karton ovo me skoro pa malo i povrijedilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Uglavnom, i kad su me pitali potvrdu i kad ih ista uopće nije zanimala, osjećala sam se kao kreten. Doduše, tako se u ovoj zemlji osjećam i bez korone i pripadajućih joj mjera i nemjera. Odavno. 

Da bi nekako spriječila potpuno psihičko rasulo, odlučila sam se fokusirati na lijepe, dobre stvari i situacije. Na primjer, neki dan u dućanu ugledam maleckog dječaka, jedva prohodao. Trčkara na nesigurnim nožicama za mamom, povlači je za kaput i uporno joj pokušava uvaliti u ruke neki slatkiš.

Usput joj nešto, pomalo uzrujano i objašnjava, na nerazumljivom tek-sam-progovorio bebačkom jeziku. Mama ga je ignorirala, zauzeta praćenjem spiska za kupovinu. Kad je vidio da će možda ostati bez slatkiša, smiješnim se koracima približio jednoj košari koja je stajala na podu, slatkiš položio na njeno dno, a onda objema ručicama podigao košaru i pružio je mami. Misli se mali pametnjaković, ako je nešto u košari, onda to mora biti i kupljeno!

Smješniji prizor nisam odavno vidjela, i smijala sam se ispod maske, baš razgaljeno i od srca. U tom trenutku neodoljivi čovječuljak se zagledao u mene, i ja sam mu svojim najdobroćudnijim i najljepšim osmijehom htjela dati do znanja koliko mi je simpatičan. A onda mi je kroz glavu prošla misao – pa on uopće ne vidi moj smiješak. Zbunila sam se, spustila glavu i izašla iz dućana. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Da stvar bude gora, tih sam dana baš čula puno priča o dječjim traumama povezanim s pandemijom. Od poznanice kćer, desetak godina stara, razvila je opsesivno-kompulzivni poremećaj. Pere ruke tisuću puta dnevno, boji se dotaknuti stvari, boji se mjesta gdje ima – ljudi. Majko moja, boji se mjesta gdje ima ljudi. A kad su u nekom trenutku neki članovi  obitelji dobili koronu, mala je bila prestravljena danima, uvjerena da će svi pomrijeti.

Kakav užas se odvija u njenoj glavi, to mogu samo pokušati zamisliti. I onda na vijestima slušam i potvrdu tih horora. Djeca masovno pate od depresije, razvila su brojne strahove i fobije, nesanicu, popuštaju u školi. Od takvih vijesti i priča preplavi me tuga i bespomoćnost. 

A onda slijede još veselije stvari:

Zviždačica iz Državnih nekretnina dobila otkaz nakon što je u javnosti progovorila o nepravilnostima u tvrtki. Točnije, o nizu nepravilnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Čovjeka privelo zbog fejzbučke "prijetnje" pokvarenim jajima.

U razrušenoj Petrinji ponovo se naplaćuje prirez.

Preko noći i bez najave drastično poskupila dojenačka hrana za bolesnu djecu. 

Račun za plin u pučkoj kuhinji  pet puta veći nego u isto vrijeme prošle godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

I tako dalje, i još i gore.

Nakon što ujutro preletim sve naslove, upadnem u staru, vjekovnu dilemu ovih prostora: "Ne znam da l' da skuham kafu, il' da se ubijem".

Ili, kako je to jednom lijepo napisao Ćićo Senjanović u jednom od Dorinih dnevnika: "Nije ni našem narodu lako. Spava devetsto godina, a kad se probudi ima šta i vidit".

Ja, recimo, kad vidim spomenute naslove, poželim da se nisam ni probudila i da sam nastavila sanjati nekakav vlastiti tisućljetni, stoljetni, sezonski, trodnevni, bilo kakav san, samo da se ne budim. Plima loših vijesti pretvorila se u tsunami – još ne uspiješ procesuirati jedan val nepravde, korupcije, kriminala i apsurda, a već te poklopio sljedeći.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Pa se uhvatim kako, zagrcnuta od količine nepojmljivih gadarija, samo tupo buljim u ekran, u prozor, u svijet. Potopljena. Sjetim se one poučne priče o skuhanoj žabi. Vjerojatno je znate (ne žabu, nego priču) – žaba ne iskače iz lonca, jer se voda polako zagrijava, pa dok skuži što se događa - već je skuhana. Može se dakle reći da su svi oni koji su zaprašili u Irsku ili drugdje, na vrijeme skužili stvar i iskočili iz lonca. Mi koji smo ostali, ne da smo skuhani, nego i prekuhani. Toliko prekuhani da smo se dematerijalizirali. Pa se pitam jesmo li stvarno sve ovo zaslužili? Mislim, ovakvu vlast?

Znam što mi sami o sebi mislimo, i da često ponavljamo ono "Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje". Ali znate što ću vam reći? Iskreno? Mislim da ovakvu vlast ne zaslužuje nitko, pa čak ni mi. Pogledajte recimo kako se svi ujedinimo kad treba skupiti sredstva za liječenje nekog teško bolesnog djeteta. Još nije bilo humanitarne akcije koja je krenula, a da nije uspješno okončana.

Ne samo kad su bolesna djeca u pitanju nego i kad se radi o siromašnima, gladnima, beskućnicima... Sjetite se Petrinje. Vlada nije napravila ništa, a narod je napravio sve što je mogao. E pa, narod koji tako reagira na tuđu nesreću, mora imati nešto dobro u sebi.

Možda sam naivna, ne znam, ali vjerujem u to. I što nam onda fali? Fali nam malo dobrih ljudi na vrhu, onih koji bi iz nas izvlačili to naše dobro. Pametnim potezima, humanijom socijalnom politikom, reformom zdravstva, školstva... I evo mene u snovima, u moru utopije reklo bi se. Evo mene u onom kipućem loncu, s ostalim žabama. Kako nam se to dogodilo? Zašto smo im dopustili?

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Teško mi je nazrijeti odgovor na ta pitanja. Možda nismo imali dovoljno građanske svijesti. Možda ne znamo koristiti alate demokracije. Možda se ne cijenimo dovoljno. I možda, nakon svega, jednostavno više nemamo snage. 

A najviše od svega, čini mi se, nemamo dovoljno smrdljivih, lijepo pokvarenih jaja.

Više s weba

Više s weba

Pročitajte još

Imaš priču? Javi nam se!

Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.

Pošalji priču