"Nisam više mogla izdržati, molila sam liječnike i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu. Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživio.
Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koju sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici "Zarzuela" u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog njega zamalo mogla umrijeti", rekla je za Slobodnu Dalmaciju u telefonskom razgovoru Gorana Tabak (49) iz Splita, supruga proslavljenog hrvatskog košarkaša Žana Tabaka.
Goranu je koronavirus napao u Madridu, gdje obitelj Tabak živi 20-ak godina, a cijela ova drama započela je 11. ožujka. Ono što je proživjela njoj su do u tančine ispričali djelatnici bolnice u kojoj je pobijedila smrt i njezin suprug Žan.
"Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila mi je oko 37,5 stupnjeva, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stupanj i tada sam uzela paracetamol. Ali kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo te su mi objasnili kako da je snizim. No, nije se spuštala pa me je 18. ožujka Žan odveo na hitnu", priča Gorana.
Na hitnoj pomoći već je bila gužva i Gorana nije dobila krevet. Posjeli su je na sjedalicu i intravenozno joj dali antibiotike. Nakon što se vratila kući temperatura joj je opet počela skakati. Nakon 20. ožujka počela je imati problema s disanjem i tada je završila u bolnici, gdje su je intubirali.
"Svojima sam onako nesvjesno napisala SMS: Ja ne virujen da ću se iz ovog izvući živa. To je bilo zadnje što sam napisala na mobitel, a da sam to napisala doznala sam tek kad sam izišla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku na mobitelu. Uopće nisam znala da sam im to napisala", priča Gorana.
Sljedećih 16 dana je bila u induciranoj komi, a medicinsko osoblje budilo ju je svaki dan ili svaka dva dana, te joj je obavili RTG pluća kako bi se vidjelo u kakvom su stanju.
"Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi", opisuje.
"Tada su nazvali Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima pa bi me onda okrenuli na leđa ili na bok pa opet na prsa i tako unedogled."
"Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamerom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Odmah mi je bilo bolje."
Nakon 26 dana boravka na intenzivnoj došao je dan kad su je odlučili skinuti s aparata. Zbog tolikog ležanja u krevetu i nepokretnosti Gorani su atrofirali svi mišići na tijelu, a u 32 dana boravka u bolnici izgubila je 23 kilograma.
"Iz bolnice sam izišla 24. travnja. To mi je najsretniji dan u životu. To je moj drugi rođendan", zaključila je Gorana u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
