zaboravljena stanarka / I to je moguće: samo 200-tinjak metara od Trga bana Jelačića 65-godišnja žena živi bez struje i vode!

Umirovljenica Anica Vincelj koja je nekad radila u MORH-u preživjela je i dolazak prognanika i izbjeglica, upravljanje zgradom katoličke udruge, a sada čeka deložaciju nakon što je zgrada denacionalizacijom vraćena vlasnicima

8.5.2018.
20:00
VOYO logo

Na život bez struje i vode u 21. stoljeću osuđeni su milijuni diljem svijeta. Ali nevjerojatno je da se to događa i u srcu Zagreba samo 200-tinjak metara od Trga bana Jelačića.

Tako već osam godina živi umirovljenica Anica Vincelj koja je 1986. doselila u hotel za samce kao djelatnica bivše JNA. Iako se 91. stavila na raspolaganje MORH-u nije riješila stambeno pitanje, a na listi grada Zagreba je na 850 mjestu. A zgrada u kojoj je ostala zaboravljena stanarka prelazila je iz ruke u ruku i na kraju je vraćena vlasnicima  kojima je oduzeta u komunizmu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U najljepši zagrebački park Zrinjevac, u samom centru Zagreba Anica Vincelj po nekoliko puta dnevno. I to ne zbog osvježenja na tamošnjim fontanama.

“Po vodu dolazim dva puta dnevno, ako perem veš. Ako ne perem, onda svaki drugi treći dan. Odjednom uzmem po 30 litara vode”, kazala je Anica Vincelj, Zagreb.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Već osam godina Anica živi bez vode, ali i struje. Iako stanuje samo 284 koraka od glavnog zagrebačkog i hrvatskog trga - trga bana Jelačića. U sobi na zadnjem katu Jurišićeve 6.

Potpuno suprotno od osjećaja jeze koji budi ovo nagorjelo, nekad velebno zdanje hotela, vedra i vesela, 65 godišnja umirovljenica Anica izvirila je iz mraka i ugostila nas u svom skromnom domu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Soba u kojoj živim sastoji se od 35 kvadrata. Tu ja živim od 86. godine”, rekla je Anica.

Zadnjih šest godina Anica je u zgradi na tri kata i 56 soba, u centru grada, najčešće potpuno sama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Noću kad trebam na wc, moram ić sa svojom lampom.  Kada nema nigdje nikoga, kada mi je letva podbočena, onda me nije strah, a kad je letva maknuta, onda imam osjećaj da je netko otišao na terasu”, ispričala je Anica.

Aničina je titula kao i ona mnogih hrvatskih građana - stručnjak za preživljavanje. Dolaze joj jedino narkomani i skitnice, kaže nam, a prije osam godina je izbio i požar.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Narkomani su se posvađali oko jedan sat u noći, a na smeće su koje se nalazi u prizemlju zgrade bacili valjda opušak od cigarete, ubrzo su došli vatrogasci. To je toliko dima bilo. Ja sam istrčala van na terasu jer nisam mogla dalje. A onda su vatrogasci sve prozore porazbijali da taj silni dim izađe van”, kazala je Anica.

Jedino očuvano od zgrade su dva prostora u podnožju u kojima su kafić i trgovina već više od 20 godina. Kažu nam kako znaju Anicu, za koju su uvijek tu, ali je preponosna da bi tražila njihovu pomoć. Od svih je njih Anica najduže tu, a nije joj svejedno, priča nam, šetati pustim hodnicima nekadašnjeg hotela Goranin.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Hotel je prije predivno izgledao. Bili su tepisi skroz odozgo do dolje. Imali smo recepciju, gdje smo kada samo izlazili ostavljali ključ”, rekla je Anica.

Hotel je kaže, počeo, gubiti svoj sjaj početkom Domovinskog rata, kada su počeli i njezini problem.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prije 35 godina je Anica došla iz rodnog Đurđenovca trbuhom za kruhom. Zaposlila se kao spremačica u bivšoj JNA.

“Živjela sam kao podstanar tri, četiri godine. Onda su mi prijateljice na poslu rekle da postoji ovaj smještaj,  hotel, koji je bio hotel za samce koji su radili u bivšoj JNA. I napravila sam zamolbu i 86. sam dobila smještaj u ovoj zgradi”, ispričala je Anica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Anica je za svoju sobu potpisala ugovor o najmu koji je plaćala pet tisuća dinara. A onda je došao Domovinski rat.

“Došla je 91. i onda smo, nas oko 600 zaposlenika i ja bili na raspolaganju MORH-u. Ostala sam i dalje živjet u ovoj zgradi. 91. u 10. mjesecu je i ta zgrada pripala MORH-u. I onda su se počeli doseljavati prognanici. U 11. mjesecu, tako nekako. I ponovno je hotel bio pun”, kazala je Anica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dugo nije mogla naći posao, a u Ministarstvo obrane su je primili natrag tek za dvije godine. Radila je samo devet mjeseci i jedan dan, a onda dobila otkaz kao višak, priča nam.

“Oni koji su upali tu, koji su provalili, na njih je MORH reagirao. Ja sam njima pokazala dokument na temelju čega sam dobila smještaj. Rekla sam im neka mi daju stan, i ja ću isti tren izać odavde. Ali pošto ja imam dokumente, ja nisam ovdje ni upala ni provalila. U JNA sam radila, tu sam stanovala. Sama sam se dala na raspolaganje MORHU. Smještaj je pripao MORH-u. Stoga ostajem živjeti ovdje”, rekla je Anica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Anica kaže, zgradom je uskoro zavladao kaos.

“Ovdje su dolazili i prognanici i mnoga djeca. Jednostavno niste znali tko je tko. I onda, ne bih vam znala reć, tko je to rješavao”, kazala je Anica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ministarstvo obrane je uskoro zgradu dalo na upravljanje Hrvatskom katoličkom zboru “MI”, kaže nam njihov odvjetnik.

“Udruga je bila u predmetnoj zgradi od 1992. godine do 2016. godine. Za to vrijeme u zgradi je bio dom za djecu poginulih hrvatskih branitelja i za slabijeg imovnog stanja. Kad govorim djecu, mislim na student”, rekao je Denis Bajs, odvjetnik Hrvatskog katoličkog zbora MI.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odvjetnik Bajs kaže - udruga je Anicu naslijedila.

“Udruga je bila, štoviše vrlo susretljiva na gospođu iako nismo znali da ona zaista ima nekakav zakonsku osnovu za stanovanje u toj zgradi”, kazao je Bajs.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jer Anica nikada ni s ministarstvom obrane, ni s udrugom MI nije potpisala nikakav ugovor o najmu. Jedini papir da može boraviti u svojoj sobici je onaj iz JNA. Ipak,  kaže kako je i dalje redovito plaćala najam i režije, sve do 2008. godine.

“Svećenik je lijepo rekao, vi koji plaćate, plaćajte i dalje, a za ostale će plaćat crkva. Reklo, onda neka crkva plaća i za mene. Nakon što je crkva otišla iz hotela prestala sam plaćati. Nestalo je struje I vode. I što da plaćam. Kome da plaćam. Oni još trebaju platit meni što me maltretiraju 26 godina”, rekla je Anica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz udruge tvrde drugačije.

“Udruga je za čitavu zgradu plaćala sve režije i snosila sve troškove dok gospođa nije u tome uopće sudjelovala. A nikad nije pokrenut bilo kakav postupak, bilo sudski ili izvansudski da se gospođa ili iseli iz toga prostora ili da se naplati dio režijskih troškova koje je ona zasigurno koristila”, kazao je Bajs.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Struju i vodu su isključili 2010., nakon što ih je šokirao račun od 165 tisuća kuna za vodu. Sudskim su putem kasnije dokazali, priča nam odvjetnik udruge Mi, da je za dug odgovorna obližnja tvrtka koja im se ilegalno spojila na vodu.

“I s obzirom na tako visoko dugovanje, mi smo bili prisiljeni privremeno obustaviti samo funkcioniranje doma”, rekao je Bajs.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz vodoopskrbe nam potvrđuju da dugova više nema. Anica bi po tome i mogla imati struju i vodu, ali je njezin status nejasan.

“Išla sam u Elektru, ali oni su mene tražili rješenje o smještaju. Pokazala sam im rješenje na temelju čega ja stanujem. Ali oni to nikako nisu prihvaćali. Moj je status je ovdje zaštićeni najmoprimac”, ispričala je Anica.

Ali za taj status nema nikakvu potvrdu osim ugovora o najmu potpisanog pri useljenju 1986. Pa je zaglavila u neriješenim vlasničkim i upravljačkim odnosima.

“Zgrada je predana 2016. godine u 5. mjesecu i to novim vlasnicima kojima je u postupku povrata isto bilo vraćeno”, kazao je Bajs.

Dvoje Austrijanaca i jedan Zagrepčanin su nakon dugogodišnjeg spora postupkom povrata oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine dobili zgradu u Jurišićevoj 6. Pokušali smo ih kontaktirati, ali bezuspješno. Anica je kaže upoznala zagrebačkog vlasnika kada joj se jednog dana pojavio na vratima.

“Bacio mi je nekakvi dokument dokument. I kazao mi je da bi me po tom dokumentu MORH trebao maknuti iz zgrade. Na što su iz MORH-a rekli da nemaju nikave veze s tim.  Da je sve na Ministarstvu državne imovine. Onda sam otišla u ministarstvo. Tamo su rekli da ni oni nemaju ništa sa mnom jer, kažu, to je vlasnik preuzeo”, rekla je Anica.

Iz Ministarstva državne imovine rekli su nam kako oni već pet godina nemaju ništa sa zgradom u Jurišićevoj 6, a time ništa ni s Anicom. Iz Ministarstva branitelja nam kažu kako  kako joj ni oni ne mogu pomoći jer ima premalo braniteljskog staža. U gradskom uredu za branitelje su nam rekli kako Anica može ostvariti svoje socijalno pravo, ali ne i braniteljsko, jer ne zadovoljava uvjete.

“Utvrđeno je da je gospođa Vincelj podnijela zahtjev na zadnji Natječaj za davanje u najam gradskih stanova 2014. godine, te je sukladno ostvarenom broju bodova raspoređena na 850. mjestu.”

Obećali su joj da će pratiti natječaje o najmovima, a u sve se uključio i ured pučke pravobraniteljice.

“Gospođa nam se obratila prošle godine i od tada smo u komunikaciji sa svim nadležnim tijelima. Još uvijek traje naš ispitni postupak i nadamo se da će situacija u kojoj se ona nalazi, koja je stvarno teška i neizvjesna, uskoro biti i riješena”, kazala je Ana Tretinjak, glasnogovornica pučke pravobraniteljice.

Anica živi od mirovine od 2500 kuna. Kaže uvijek je sve pošteno plaćala, ali s to malo novca ne može nikamo. Da živi u centru grada podsjeća ju jedino telefon, čije se zvonjave sada već i boji.

“Ne znam do kad ću biti u ovakvoj situaciji, strah me… Zaista ne znam. I dokle će se to sve vući. I kako će završit. Jer to što je meni vlasnik rekao, da će me sudski izbacit, to bi bilo meni u korist. Jer me se ne bi moglo izbaciti na cestu”, kazala je Anica.

Nada se da će ju kada dođe do deložacije zaštititi nadležni centar za socijalnu skrb, iz kojeg su nam rekli da do sada nisu znali za njen problem, ali će ju obići.

CZSS može učiniti pomake u kvaliteti života gosp. Vincelj, u odnosu na njeno zdravstveno stanje, materijalne prilike i potrebu smještaja, ukoliko nam se obrati sa zahtjevom i pristane na našu pomoć. Zahvaljujemo Vam na informaciji. Na ovaj način, zapravo ste pokrenuli zaštitu gosp. Vincelj pri CZSS, iz naših ovlasti, koje ćemo mi poduzeti, naravno uz njenu suglasnost”, odgovor Nadležnog Centara za socijalnu skrb.

Rado bi otišla, kaže nam Anica, iz ove horor zgrade u kojoj se često iz nužde dovodi u opasnost.

“Strah me biti u ovog zgradi, svako malo se nešto ruši. I eto to vam je današnjica. I naš premijer kaže da imamo svi ljudska prava. Da su oni svi osjetljivi na problem”, rekla je Anica.

Možda 274 dana u obrani države, hrvatskim institucijama nije dovoljan da Anicu zbrinu. Ali bi svakako trebala biti dovoljno da smo po ustavu socijalna država, u kojoj ljudi brinu jedni o drugima, a ne ostave ih na prašnjavom zgarištu, zaboravljene i zarobljene u 1986.

>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga. 

Brak na prvu UK
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo